Teško je u posljednjih četrdeset godina pronaći nepovoljnije razdoblje za osobu na čelu američkog ekološkog pokreta. Zemlja se zagrijava, a zakonodavni napori da se ograniči ispuštanje ugljika u atmosferu propali su još 2010. I globalno ograničenje emisija ugljika doima se jako dalekim ciljem, što je ponovno pokazala konferencija održana ovog mjeseca u Durbanu u Južnoj Africi.

U Sjedinjenim Američkim Državama neskloni republikanci u Kongresu kao i određeni neuspješni poticaji zelenih koji su bili iznimno dobro popraćeni u medijima podudarili su se s početkom naglog rasta uporabe fosilnih goriva u Sjevernoj Americi, što podriva volju cijele nacije glede ograničavanja emisija. Suočeni s preprekama na samom vrhu te smanjenim brojem sve starijih članova, najveće ekološke skupine bacile su se na preoblikovanje svojih misija točno na vrijeme za generacijski prijelaz. U posljednjih petnaest mjeseci promijenilo se vodstvo organizacija Sierra Club, Defenders of Wildlife i Audubon Society, između ostalih, a i čelnik društva Wilderness Society stupit će s te dužnosti već sljedeće godine. Po pitanju strategije, neke od tih grupacija postaju opreznije u kampanjama protiv globalnog zatopljenja jer su svjesnije javnog mišljenja. Razabire se trorogi pristup: borba protiv globalnog zatopljenja usredotočavanjem na lokalne probleme, ponovno oživljavanje političkih korijena te borbe putem društvenih medija i uličnih prosvjeda, te obnova naglaska na to koliko je važan utjecaj na izbore. Roger Ballentine, savjetnik poduzeća po pitanju zelenih strategija, smatra da je cijeli ovaj pokret postao nestrpljiv te da mu je dosta lijepog ophođenja prema velikim korporacijama i zakonodavcima s ciljem polaganog uvođenja postupnih promjena. Uslijed tog starog načina poslovanja, Sierra Club počeo je stavljati “zeleni pečat” na prihvatljive proizvode, a primjer novog načina djelovanja je uspješna internetska kampanja Greenpeacea koji je ovog mjeseca uspio primorati Facebook da obeća koristiti manje ugljena za rad svojih podatkovnih centara. “Nedostatak uspješnog rješavanja klimatskih problema predstavlja pravu katastrofu, pa su mladi s pravom bijesni”, tvrdi Ballentine. “Sada imamo gnjevne aktiviste koji zahtijevaju radikalniji pristup.” Kada novi čelnici zelenih organizacija spominju oživljavanje političkog aktivizma, uglavnom navode najzamjetniji uspjeh ovog pokreta u posljednjih nekoliko godina. Naime, početkom godine uspjeli su zaustaviti izgradnju naftovoda Keystone XL kojim se namjeravala prevoziti nafta iz Kanade u SAD.

Nakon izljeva nafte u Meksičkom zaljevu 2010. godine i neuspješnog pokušaja ograničavanja emisija ugljika, ekolozi su se prihvatili spornog naftovoda kao simbola ovisnosti o fosilnim gorivima koje je izmaklo kontroli. Lokalne skupine poradile su na tome da ojačaju strah zemljoposjednika od izljeva, dok su nacionalne organizacije prosvjedovale ispred Bijele kuće. Obamima administracija, svjesna da joj predstoje teški izbori, odlučila je odgoditi donošenje odluke po tom pitanju do 2013. Većina zasluga za uspjeh ovih demostracija pripala je Billu McKibbenu, bivšem novinaru, a danas aktivistu te osnivaču skupine 350.org koja internetskim porukama i masovnim prosvjedima privlači sve veći broj mladih.On kaže da su, s obzirom da se mladi vođe u njegovoj organizaciji ne sjećaju vrhunca ekološkog pokreta kao ni njegovih brojnih pobjeda iz 1970ih, oni danas motiviraniji. “Dosta im je poraza u posljednjih nekoliko godina i željni su borbe na ulicama, željni su promjene.” McKibben izdvaja Michaela Brunea kao sjajan primjer novog lokalnog fokusa ekološkog pokreta. Bruneu je četrdeset godina i izvršni je predsjednik organizacije Sierra Club. On je proširio kampanju protiv ugljena kako bi mobilizirao lokalno stanovništvo na djelovanje s ciljem zatvaranja zastarjelih elektrana na ugljen u 46 država. Brune smatra da je učinkovitije organizirati se “po pitanju obližnje elektrane koja vrši utjecaj na zdravlje stanovnika tog područja” nego na “razmjerno nejasan i zamršen zakon o klimi”. Za mnoge zelene posljednji djelić slagalice jest držati političare odgovornima za njihove antiekološke glasove, a za što velike organizacije smatraju da zapravo ne odražava želje birača. Mnogi zeleni protive se izravnom i neprijateljskom oglašavanju te politiziranju. Ali i to se mijenja.

Leslie Kaufman