ÎLE DE SEIN, Francuska — Oko 130 stanovnika ovog otočića kraj obale Bretanje naviklo je na preživljavanje. Oni i njihovi preci prebrodili su razdoblja gladi, poplava te dvije epidemije kolere. Tijekom Drugog svjetskog rata mnogi otočani nisu htjeli prihvatiti njemačku okupaciju pa su brodom pobjegli kako bi se pridružili Slobodnoj francuskoj vojsci Charlesa de Gaullea. Danas je stanovnicima ugrožena egzistencija. Otkako od početka devedesetih globalna razina mora raste za 0,35 centimetara godišnje, ovaj je otok, koji se u prosjeku nalazi tek 1,5 metara iznad površine mora, u opasnosti. “Sve je veća vjerojatnost da će otok pogoditi neuobičajeno velika oluja”, kaže Denis Bredin, zaposlenik vladinog ureda za očuvanje obala Bretanje.

“Znamo da će se to dogoditi, ali ne možemo točno odrediti kada.” Površinu otoka Île de Sein od 55 hektara često šiba oštar vjetar. Otok svakog kolovoza posjeti više od 2000 turista, ali na otoku nema policije, automobila i banaka. More je otok već dvaput poplavilo. Prvi put 1924., a potom i 2008., kad je kobna oluja Emma preplavila otok valovima visokim i do osam metara, oštetivši nasipe i kuće. “Kao da živimo na vulkanu koji svakog trena može eruptirati”, kaže Michel Touzet, umirovljeni pilot koji ovdje živi 20 godina. “Zimi nikad ne znamo hoćemo li završiti na krovu crkve.” No otočani ne žele razgovarati o evakuaciji i prisilnoj selidbi. “Île de Sein simbol je solidarnosti i duha zajedništva”, kaže gradonačelnik Jean-Pierre Kerloc’h. Ističe da je “duh otpora” otočana zaslužan za njihovu sposobnost da se nose s teškim uvjetima. Nije to samo pitanje vremena.

Otočani su 1940. godine odigrali važnu ulogu kao jednih od prvih francuskih boraca protiv nacista. Kad se francuska vlada, naime, spremala potpisati primirje s nacistima, 128 otočana otplovilo je u London pridružiti se de Gaulleovoj Slobodnoj francuskoj vojsci. U to je vrijeme na otoku živjelo nešto više od 1300 stanovnika. “Brest je gorio, bilo nam je sve teže”, napisao je François Tanguy u eseju iz tog vremena. Tanguy, koji je tada imao 17 godina, otputovao je u Englesku brodom Maris Stella. Memoare je napisao za 70. godišnjicu de Gaulleova slavna govora iz 18. lipnja 1940., u kojemu Francuze poziva u boj. “U govoru smo osjetili tračak nade, a mlade je podsjetio na to da se trebaju odužiti precima koji su se borili u Prvom svjetskom ratu”, napisao je Tanguy. Otočani su prešli kanal služeći se tek kompasom i kartom, bez radioveze i navigacijskih svjetala. Pristali su u Cornwallu i s de Gaulleom se 6. srpnja sastali u Londonu. Didier Le Bihan, slikar čiji se ujak pridružio ekspediciji 1940., opisao je otočane kao “jedine prave pristaše de Gaullea” u Francuskoj. “Moj je otac na kopnu bio socijalist, a na otoku pristaša de Gaullea”, kaže uz smijeh. Danas se otočani pripremaju na borbu protiv mora. Nakon obnove nasipa Kerloc’h planira Île de Sein pretvoriti u “model za očuvanje okoliša” putem ulaganja u iskorištavanje energije sunca i vjetra. “Mi se oduvijek znamo boriti protiv nevolja”, kaže.

MAÏA de la BAUME