Prošlo je 75 godina otkako je Pablo Picasso naslikao “Guernicu”, svoj odgovor na fašističko bombardiranje baskijskog gradića 27. travnja 1937., u kojemu je smrtno stradalo više od 1600 ljudi. Slika kaosa, užasa, agonije i očaja vjerno ocrtavaju bit modernog rata. Sve je iskrivljeno i izmješteno u trenutku kad Hitlerove bombe u Francovo ime padaju na tržni dan u tom gradiću na sjeveru Španjolske.

Muškarac vrišti, dijete nepomično leži, konj zavija: svaki izraz na svoj način zaziva odgovor na pitanje zašto nebesa siju smrt, a ne svjetlost. Nekoliko dana kasnije vijest o masovnom krvoproliću doprla je do Pariza. Milijuni prosvjednika izašli su na ulice. Picasso je dobio narudžbu da mural nacrta za sljedeću međunarodnu izložbu. Tri mjeseca kasnije “Guernica” je izložena u Španjolskom paviljonu uz prvotno nepovoljne reakcije publike. Međutim, slika je ubrzo stekla svjetsku slavu nakon izlaganja diljem Europe i Sjeverne Amerike. Picasso je u svojem bijesu zbog nacističkog zločina osjećaje prelio u vječan izraz mašte, unutar strogih okvira forme. Gubitak više od 1600 života u besmislenom napadu pretvorio je u sliku koja je toliko bezvremena da bi slobodno mogla predstavljati i ubojstva sirijskih civila u Aleppu. Dakako, svaki dan vidimo nebrojeno mnogo fotografija sirijskog rata i zločina koje predsjednik Bashar alAssad čini u obranu svoje obitelji. Danas život obiluje fotografijama i videozapisima pa je svakome od njih teško dati na potrebnoj težini. “Guernica” nas svojom višedimenzionalnom snagom podsjeća da je važno nekoliko minuta u miru promatrati sliku kako bismo osjetili kako je to kad rat odnese živote: kako generacije ponovno proživljavaju tu bol te kakvu moć ima u širenju sukoba. Danas je rijetkost kad slika rata na dulje vrijeme zaokupi pozornost. Fotografija ili videozapis ponekad se proširi internetom – poput smrti lijepe studentice Nede AgeSoltan u iranskome ustanku 2009. – no interes ubrzo splasne. Raspršenost pozornosti jedna je od temeljnih značajki našeg doba, a i temeljna funkcija elektroničkih uređaja.

Picasso je jednom rekao: “Što mislite o umjetnicima? Da su imbecili koji imaju samo oči ako su slikari, uši ako su glazbenici, liru na srcu ako su pjesnici, a samo mišiće ako su boksači? Dapače, umjetnik je i političko biće, koje je u svakom trenutku svjesno dirljivih, žestokih i sretnih zbivanja na koja reagira na sve načine. Ne, slike ne služe uređenju stana, već su instrument rata za napad i obranu od neprijatelja.” Da, velika umjetnost ima političku narav, no “Guernica” je u jednom aspektu podbacila. Naslikana je radi osvještavanja naroda protiv fašizma i sprečavanja njegova širenja. No samo dvije godine nakon što je dovršena Hitler je Europu gurnuo u Drugi svjetski rat, u kojemu su stradali milijuni ljudi. Moj ujak Bert Cohen opisao mi je što se dogodilo u blizini općine Finale Emilia, gdje je topnička jedinica sravnila njemačku enklavu sa zemljom. Dim se širio iz uništenih vozila, naoružanje je eksplodiralo, a smrad spaljenog mesa širio se zrakom. Bertu je za oko zapeo jedan poginuli njemački vojnik: mladić plave kose umrljane pepelom i krvlju i pogleda uprtog u daljinu. Pored njegova trupla razasula su se pisma koja mu je majka slala iz Hamburga. Spominjala je savezničko bombardiranje grada, u kojemu je stradalo 42.000 ljudi. Bert nije znao što da učini pa je pisma vratio u mrtvačev džep, a potom se do kraja života pitao je li ispravno postupio. Rat je univerzalna pojava, no patnja je pojedinačna i trajna. Na svoju nas 75. godišnjicu “Guernica” podsjeća na odgovornost koju naša generacija često zaboravlja.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com