Najveći problem Amerikanaca je što se ne mogu odlučiti u kojem smjeru žele da se njihova zemlja razvija. No ako ne žele potpuni bankrot, trebali bi se odlučiti žele li niže poreze, velikodušniju socijalnu potrošnju ili najbolje financiranu vojnu mašineriju na svijetu.

Rezultat takve neodlučnosti je rastući vanjski dug. Budžetski deficit od oko 12 posto BDP-a razumljiv je kao kratkoročna reakcija na krizne uvjete. Međutim, ono što bi Amerikance trebalo zabrinjavati jest nepostojanje uvjerljivog plana za dovođenje tog deficita pod kontrolu u nekom srednjoročnom razdoblju. Ako SAD nastavi povećavati deficit, prije ili poslije će morati bankrotirati. Čudno, ali to bi mogla biti i najbolja opcija ako do nje dođe. Za iznenađujuće velik broj zemalja bankrot je bio uvod u nacionalnu obnovu. Također dvije najveće i najkorisnije geopolitičke priče u posljednjih 30 godina – širenje demokracije i globalizacije – vođene su time da su Sjedinjene Države svoje kofere našle prazne. Pozadina Deng Xiaopingove liberalizacije kineske ekonomije 1978. bila je fiskalna kriza i kriza razmjene stranih valuta. Tu je i priča o indijskoj ekonomskoj reformi 1991. kada su ostali na rezervi stranih valuta u vrijednosti dvotjednog izvoza. Hitno su morali poslati zlato u London radi kredita MMF-a. Tada je indijski premijer nagovorio svoje kolege da krizu preokrenu u mogućnost izgradnje nove Indije. Ili primjerice, tu je kriza iz 1982. u Latinskoj Americi kada je Meksiko bankrotirao zbog dugova, a kriza se proširila po cijelom kontinentu. Ipak, dugoročne posljedice te krize bile su korisne. Kako je Michael Reid, autor “Nedavne povijesti” rekao, “diktature su se izvile pod prijetnjom ekonomske propasti”. Argentinska hunta je pala 1983.; Brazil se demokratizirao 1985. Katkad, kada je vlada stvarno pokvarena, kao što je bila u Istočnoj Njemačkoj 1989. ili u Francuskoj 1789., dobra je stvar ako fiskalna kriza dovede do političkog prevrata. Ali u većini normalnih zemalja bolje je doći na rub bankrota nego na rub “slapova Nijagare” suverenosti. Gubitak suvereniteta, kako god, može dovesti do uništavanja povjerenja građana i investitora na jako puno godina. Možda je najupamtljiviju stvar do sada rekao službenik Obamine administracije Rahm Emanuel, šef osoblja Bijele kuće: “Nitko nikad ne želi da ozbiljna kriza propadne.” Emanuel je očigledno bio drzak i lakomislen. Ipak, propitivanjem povijesti u proteklih 30 godina vidi se da je na tragu nečega. Brzorastuće sile o kojima se mnogo raspravlja, zemlje BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina), trebale su fiskalnu krizu da ih prestroji na cestu ekonomskih reformi i ponovnog rasta. Možda jednog dana i Amerika bude imala dovoljno sreće da iskusi vlastitu fiskalnu krizu. Nadajmo se da neće biti protraćena.