Može li postojati bolji trenutak za banke? Ako imate kapitala i hrabrosti tržišta su prepuna prilika – nešto što dobro razumiju u banci Goldman Sachs koja ponovo kreće u rizične pothvate.

Vlade podržavaju visoku zaduženost i daju garancije za velike dijelove financijskog sustava, pa se zarade mogu zadržati, a gubici prebaciti na porezne obveznike. Prijetnja nacionalizacije se povukla, što je dalo novi život vrijednosti dionica banaka. Novac je jeftin, postoji obilje depozita i zajmoprimci su očajni, pa novo kreditiranje nosi obećanje visokih marži. Prije kraha profiti banaka su samo izgledali kao da su veliki; danas bi čak mogli biti stvarni. Obilje je namjerno stvoreno. Vlade i regulatori žele da banke ostvare profite kako bi brže ozdravile nakon otprilike tri bilijuna dolara otpisa vrijednosti. To je dio čudovišne pogodbe koju su bankari izvukli od države. Porezni obveznici su ulili bilijune dolara u institucije za koje mnogi nisu ni znali da za njih garantiraju. Zauzvrat se čini da su ekonomije pošteđene kolapsa sustava plaćanja i kreditnih tokova koji bi vjerojatno uzrokovali depresiju. U idealnome svijetu svaka vlada bi obećala da će slijedeći puta dopustiti da najslabiji propadnu. No obećanja da će u budućnosti pustiti da financije propadnu nisu uvjerljiva nakon sadašnjeg velikog spašavanja. Zbog toga što je tržište vidjelo da je država poduzela mjere kada se dogodilo najgore, ono će ponovo dozvoliti financijerima da preuzmu previše rizika. Zbog toga što će porezni obveznici potpomagati troškove osnivanja banaka, oni će potpomagati i dividende njihovih dioničara i bonuse za njihovo osoblje.Do sada bi već trebalo biti očito da u bankarstvu i financijama zli blizanci pretjeranog rizika i pretjeranog nagrađivanja mogu otrovati kapitalizam i opustošiti ekonomiju. No cijena spašavanja financija bila je stvaranje sustava koji je ranjiviji i opasniji nego ikada ranije. Samo drakonska nova regulacija može porezne obveznike poštedjeti slijedeće krize. Struktura se mora promjeniti. Vlade bi se trebale riješiti banaka koje su dovoljno velike da ucjenjuju cijeli sustav. Ipak, ova potraga za velikim strukturalnim odgovorom mora riješiti dva problema. Jedan od njih je da reforma nije baš tako jednostavna kako na prvi pogled izgleda. Nitko ne želi banke koje su toliko velike da guše konkurenciju. No razdvajanje velikih banaka u malene jedinice koje ne predstavljaju nikakav rizik za sustav bi bio užasno kompliciran i dugotrajan zadatak. Drugi nedostatak je neefikasnost. Ograničavanje veličine banaka moglo bi ih spriječiti od postizanja veličine potrebne za financiranje globalnog poslovanja. Suočeni s rizicima financijaši su posegnuli za inovacijama – primjerice, posljednjih je godina rizik prebačen na nebankarske institucije, kao što su novčani investicijski fondovi.