Prošle godine puno se govorilo o razumnim granicama naknada za bankare, nakon što su nevjerojatno rizični zajmovi gotovo osakatili financijski sustav. Imenovan je car. Političari su upozorili bankare da ne koriste državna financijska jamstva za bonuse. A oni su to ipak uradili.

Većina državnih jamstava isplaćena je financijskim institucijama krajem 2008. ili početkom 2009. godine. Izvještaj financijskog cara Bijele kuće Kennetha Feinberga s kraja srpnja pokazuje da je do 17. veljače 2009. godine, kad je Kongres Sjedinjenih Američkih Država izglasao strože platne standarde, 17 banaka, među kojima su Citigroup, Goldman Sachs, JPMorgan Chase te Bank of America, isplatilo 1,6 milijardi dolara bonusa, zlatnih padobrana, nagrada za zadržanu dobit i slično. Jedna je dodijelila bonuse u iznosu od jedne četvrtine državne pomoći. Napori predsjednika Obame da obuzda menadžerske plaće u financijskim institucijama koje su dobile državnu pomoć od samog početka nailaze na poteškoće. Feinberg je imenovan tek sredinom 2009. godine. Dozvoljeno mu je da uloži veto na nagradne pakete najboljim bankarima u institucijama koje su primile novac poreznih obveznika, ali samo do povrata jamstva. Feinberg je predložio da direktori banaka daju odborima za nagrade pravo da u kriznim vremenima ponište platne ugovore te restrukturiraju, umanje ili čak ukinu bonuse i ostale dodatne naknade. To je dobra zamisao koja ne bi trebala ostati tek prijedlogom. Plaće bankara od sada će nadgledati Banka saveznih rezervi SADa, Korporacija za osiguranje saveznih depozita i Ured za računalnu kontrolu valute. Zajednički cilj im je osigurati da se bankari ne ohrabre na riskantne odluke koje njima osobno ne predstavljaju nikakav trošak, a koje bi mogle srušiti banke u kojima rade na koljena. Regulatori preispituju praksu poticaja u velikim bankama. Počeli su davati ocjene platnih praksi i tražiti promjene kad odluče da se potiče na prevelik rizik. Općenite smjernice imaju smisla. Predlažu odgodu dodatnih naknada kao mjeru osiguranja da se bankarima plaća samo za ona ulaganja koja se isplate. No, i dalje postoji strah da se previše toga ostavlja u rukama banaka.