Duboko ispod radionica u bagdadskoj trošnoj i prometnoj draguljarskoj četvrti, nezaposleni muškarci dane provode pretražujući gradsku kanalizaciju u potrazi za jedinom stvari koja će im donijeti novac: zlatom.

Nekoliko puta mjesečno ljudi očajni od besparice silaze četiri metra u mrak i traže komade zlata koje su obrtnici možda slučajno isprali u odvod tijekom čišćenja radionica u kojima izrađuju nakit. Sa svjetiljkom u rukama i maskom na licu ne bi li bar malo ublažili smrad, provode sate pregledavajući gustu sluz, posežući golim rukama kako bi izvukli komadiće zlata. Na dobar dan, kažu da dobiju oko 20 dolara od preprodavača, koji zatim iste te komade prodaje zlatarima koji su ih isprali u kanalizaciju.“Ne govorim obitelji što radim jer se sramim. Odvratno je i prljavo”, kaže tridesetogodišnji Ali Mohammad Freji.Ali je tek jedan od desetak muškaraca koji svakodnevno traže zlato. Njihova muka odražava veće probleme prisutne u iračkoj ekonomiji osam godina nakon američke invazije.Usprkos milijardama dolara koje su Sjedinjene Američke Države i ostale zemlje uložile u nadogradnju infrastrukture i gospodarske poticaje, još uvijek nema dovoljno posla za sve, pa je čak 40 posto radno sposobnih nezaposleno ili ovisi o honorarnom radu.No draguljarska četvrt jedino je mjesto iz kojega se bogatstvo doslovno slijeva u kanalizaciju. “Zahvaljujem Bogu na svemu što imamo. Toga je malo i nitko za to ne mari, ali meni znači jako puno”, kaže Abbas Abdul-Razzaq (30), koji također odlazi u kanalizaciju u potrazi za zlatom.Muškarci pretraže oko osam kanalizacijskih sustava jednom mjesečno. Kad nisu pod zemljom, metu ulice u draguljarkoj četvrti te se nadaju kako će pronaći zlatnu prašinu koja nastaje tijekom procesa izrade nakita.

Iako je cijena zlata u posljednjih nekoliko godina dosegla vrtoglave visine, ovi mušklarci kažu da zarađuju manje, kako zbog posljedica rata, tako i zbog tehnološkog napretka u proizvodnji nakita.Nakon što su Sjedinjene Američke Države zauzele Irak 2003. godine te su uslijedili sektaški sukobi, mnogi su zlatari i draguljari pobjegli iz grada, čime su ostavili prazninu u proizvodnji nakita.Zahvaljujući niskim uvoznim pristojbama, jeftiniji i moderniji nakit iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske preplavio je Irak, što je ostatku zlatara otežalo natjecanje s uvoznicima.“Prije smo mislili da smo sretni što imamo toliko radionica”, kaže Ali Freji. “Vladina politika nultih pristojbi nas teško pogađa jer više nema puno zlatarskih radionica.”Preostali zlatari oslanjaju se na učinkovitije strojeve, pa sve manje zlata odlazi u kanalizaciju.Pretraživanje kanalizacije je prljav i smrdljiv posao, pa nije nikakvo čudo što su svi ovi ljudi izjavili kako ga mrze. Ruke i noge su im nadražene jer provode toliko vremena u vodi, a noge ih bole od čučanja.“Da bar mogu naći drugi posao”, kaže Abdul-Razzaq. “Prihvatio bih bilo što, bilo što, samo da je stalan posao.”

Michael S. Schmidt i Yasir Ghazi