Odvjetnik kojeg su prisluškivali molio je svojeg klijenta useljenika da izmisli tragičnu priču iz prošlosti ako želi da mu Sjedinjene Američke Države odobre azil. Trebao bi reći da je u Albaniji bio žrtva političkog progona. Ili policijske brutalnosti.

Možda čak i krvne osvete. “Možda si morao otići jer ti je netko prijetio smrću”, savjetovao mu je odvjetnik. “Možda je to osveta tvojem ocu ili ima neke veze sa zemljom. Razumiješ li? Na taj bi ti način mogli odobriti azil.” Često takva priča i upali. U New Yorku cvate mračna industrija prevare radi dobivanja azila, a upravo se ovdje podnosi najviše zahtjeva za azilom. Useljenici najčešće podmeću priče koje vrište s naslovnica. Nakon što se otkrilo da je sobarica newyorškog hotela, inače porijeklom iz zapadne Afrike, koja je Dominiquea Strauss-Kahna optužila za silovanje lagala na prijavi za azil, slučaj je ponovno došao u fokus javnosti. StraussKahn zbog njezinih je optužbi podnio ostavku na mjesto glavnog direktora Međunarodnog monetarnog fonda. Izmišljene priče slijede najnovije vijesti o sukobima i nevoljama u svim dijelovima svijeta. Ljudi sa zapada Afrike tvrde da su pobjegli zbog unakaženja genitalija ili političkog nasilja; doseljenici s Balkana tvrde da se boje etničkog čišćenja; Kinezi se pozivaju na politiku jednog djeteta i progon kršćana; Rusi se izvlače na napade na homoseksualce, a Iračani i Afganistanci u prijavama navode strah od odmazde islamskih ekstremista. Tisuće zahtjeva i priča uistinu su istinite, no svaka je katastrofa pogodna za izmišljanje priča kojima se očajni doseljenici služe kako bi u SAD-u mogli boraviti iz posve drugih razloga pa su vlasti prisiljene odlučiti o odobrenju azila na temelju “ponašanja, iskrenosti i razumijevanja” prijavljenih.

“Kad god negdje izbije kakav problem, kao što su stravični pokolji u Somaliji ili bilo gdje drugdje, prvih nekoliko godina primamo ljude koji su stvarno to doživjeli”, kaže Andrew Johnson, pravnik za useljenička pitanja s Manhattana. “A zatim se sljedećih pet godina te priče samo recikliraju i oponašaju.” Nema pouzdanih podataka o raširenosti lažnih priča, no pravni stručnjaci smatraju da se radi o najčešćem obliku useljeničke prevare, koji je ujedno i najteže otkriti i istražiti. Žena koje je StraussKahna optužila za silovanje u svojoj je prijavi za azil 2004. godine navela da ju je silovala skupina muškaraca, da su joj vojnici uništili kuću, pretukli nju i supruga, a suprug je, prema njezinim riječima, kasnije preminuo u zatvoru. Nedavno je javnom tužitelju priznala da je lagala. Amadou Diallo, useljenik i ulični prodavač kojeg su 1999. godine newyorški policajci ubili upucavši ga 41 metkom, također je bio porijeklom iz stabilne i imućne gvajanske obitelji, no u prijavi za azil naveo je da je iz Mauritanije te da su mu roditelji poginuli u tamošnjem građanskom ratu. Azil mu je odobren iako to nije bilo točno, no istina je otkrivena tek nakon njegove pogibije. U svakom useljeničkom naselju postoje ljudi koji pridošlice, koji ovdje uglavnom nezakonito borave, vode kroz složen postupak ozakonjenja boravka. Ponekad to znači da pravo na azil treba tražiti na useljeničkom sudu, ali to je samo jedan od načina za stjecanja dozvola za zakonit boravak. Neki od njih unajme i prave odvjetnike, no mnogi to ne mogu. U hispanskim četvrtima postoje “notarios”, ljudi koji sređuju sve etape dobivanja azila, od prijenosa novca do prijave.

U Kineskoj četvrti postoji niz ureda koji nude vrlo sumnjive pravne savjete. U Harlemu postoji trgovina koja nudi čitav spektar usluga, kao što je prijevoz iz zapadne Afrike, putno osiguranje, pomoć u prijevodu, pomoć oko ispunjavanja poreznih prijava te financijska pomoć. “Ponekad ljude zbune složene priče s puno likova”, kaže Claudia Slovinksy, pravnica koja se već dugo bavi pitanjima useljenika. “Zar nisu bili vojnici u pitanju? Zar vas nije silovalo više muškaraca?” Bilo da su ovamo stigli na zakonit ili nezakonit način, useljenici azil mogu zatražiti unutar godine dana od dolaska u SAD. Kako bi ušli u obzir za odobrenje azila, moraju dokazati osnovan strah od vjerskog, rasnog, spolnog, etničkog, političkog ili društvenog progona, a u tu skupinu spadaju homoseksualci i zlostavljane žene. Useljenički su sudovi, prema podacima vlade, lani odobrili 51% zahtjeva za azilom, a newyorški useljenički sudovi, kroz koje prođe najveći broj slučajeva nego igdje drugdje u zemlji, odobrili su čak 76% svih zahtjeva. S obzirom na to da opipljivih dokaza najčešće nema, suci o odobrenju zahtjeva odlučuju na temelju intuicije. “Pravi izbjeglica nema potvrdu od diktatora”, kaže sutkinja Dana Marks, predsjednica Državne udruge sudaca useljeničkih sudova. Kaže da mnogi suci griješe iz opreza. “Puno je manja šteta kad nekom lašcu date azil, nego kad nekome tko je stvarno doživio progon ne odobrite boravak u zemlji.”

Sam Dolnick