Dva kata ispod glavne knjižnice medicinskog fakulteta na Yaleu nalazi se prostorija puna mozgova. Ne, ne studentskih umova. Više od pet stotina tih mozgova spremljeno je u staklene posude.

Doktor Harvey Cushing, jedan od prvih američkih neurokirurga, prikupio je te kancerogene mozgove. Nakon njegove smrti 1939. godine darovani su Yaleu, ali tijekom vremena taj sanduk pun blaga medicinske povijesti pretvorio se u neurednu zbrku napuklih staklenki i prašnjavih zapisa uguranih u razne pukotine. Sve do danas. U lipnju 2010. godine, nakon kolosalnih napora da se taj materijal očisti i organizira (500 od 650 staklenki je obnovljeno), mozgovi su pronašli svoje mjesto na policama sa staklenim vratima duž zidova centra Cushing, prostorije uređene samo za njih. Ti mozgovi koji plutaju u formaldehidu pomažu shvatiti uspon neurokirurgije i evoluciju američke medicine 20. stoljeća. Tkivo je uzeto od pacijenata u ranim danima neurokirurgije, kad liječnici nisu imali nikakva vizualna pomagala za lokaciju tumora ili odgovarajuće osvjetljenje kojim bi obasjali operacijsko polje; kad je anestezija bila rudimentarna, a katkad se uopće nije koristila; kad nije bilo antibiotika koji bi se oduprli mogućim infekcijama. Neki su pacijenti preživjeli operaciju, što je bio češći slučaj ako je uz njih bio doktor Cushing. Kad doktor Cushing ne bi uspio odstraniti tumor, odstranio bi komadić lubanje kako bi tumor rastao prema van umjesto da nastavi pritiskati mozak. To nije bio lijek, ali je uspješno uklanjalo mnoge simptome. Rođen u Clevelandu 1869. godine, doktor Crushing studirao je na Yaleu, a karijeru je također okončao ovdje u funkciji profesora povijesti medicine. Većinu karijere bio je šef neurokirurgije, što je u njegovo doba tek uvedeno kao specijalizacija, u bolnici Peter Bent Brigman na Harvardu. Kad je počeo operirati, tek nekolicina drugih liječnika bila se odvažila istraživati mozak, no pacijenti većinom nisu preživljavali operacije.

“U prvom desetljeću 20. stoljeća Harvey Cushing postao je otac učinkovite neurokirurgije”, napisao je medicinski povjesničar Michael Bliss u svojoj knjizi “Harvey Cushing: život u kirurgiji”. “Cusing je postao prvi kirurg u povijesti koji je znao otvoriti ono što je nazivao zatvorenom kutijom, odnosno lubanju živog pacijenta, s razumnom vjerojatnošću da će ta operacija donijeti više koristi nego štete.” Doktor Dennis Spencer, šef neurokirurgije na Yaleu i nositelj titule profesora neurokirurgije Harvey i Kate Cushing, kazao je da je Cushingovo najveće postignuće bila “njegova pedantna tehnika operiranja”. “Koji god pristup koristio da bi došao do tumora”, rekao je doktor Spencer, “imao je tu nevjerojatno točnu moć rasuđivanja lokacije tumora, kako do nje doći bez oštećivanja mozga i kako se povući.” Tadašnji neurokirurzi bili su medicinski detektivi i većinom su se oslanjali na opise simptoma samih pacijenata kako bi otkrili gdje se tumor nalazi. Doktor Cushing popularizirao je pregled očiju kojim je iskoristio specifične načine na koje različiti tumori mogu iskriviti vid, a ta strategija korištena je sve do 1970ih kad su je zamijenili magnetska rezonancija i ostala vizualna pomagala. Čak se i danas mnoge tumore na hipofizi, koju prekrivaju optički živci, dijagnosticira jer pacijenti razviju probleme s vidom. Doktor Cushing otkrio je da tumori na hipofizi mogu uzrokovati obuhvatne promjene u cijelom tijelu. Prema njegovim otkrićima nazvani su Cushingov sindrom i Cushingova bolest. Doduše, od Cushingova vremena postignut je razmjerno malen napredak u istinskom produljenju života pacijenata pogođenih rakom mozga.

“Fascinantno je koliko smo daleko došli u tehnološkom smislu, ali ne tako daleko glede napretka kod većine malignih bolesti”, rekao je doktor Spencer. Premda je dodao da se “kod velikog broja tumora približavamo razumijevanju njihove genetike”. Doktoru Cushingu je 1928. godine dodijeljena nagrada Pulitzer za biografiju njegova mentora, doktora Williama Oslera. Restauraciju njegove zbirke mozgova, koja je stajala oko 1,4 milijuna dolara, većim dijelom platila je obitelj bivšeg pacijenta. Mozgovi i zapisi o njima bili su “u potpunom neredu”, prisjeća se doktor Gil Solitaire, profesor neuropatologije na Yaleu u 1960ima koji je tada radio u prostoru u kojem se nalazio dio Cushingova pribora. “Neki su potpuno dehidrirali, a staklenke su bile napuknute.” Doktor Christopher J. Wahl, profesor ortopedije i sportske medicine na Sveučilištu Washington u Seattleu, svoj doktorat posvetio je temi navedenih mozgova s kojima se upoznao dok je studirao medicinu na Yaleu, čime je pobudio zanimanje za obnovu zbirke. “Najnevjerojatnija stvar je to što to nije samo fizička dokumentacija o osnutku neurokirurgije, nego i društveni zapis o hrabrosti tih pacijenata koji se doista nisu imali kome obratiti i o tom tipu koji je bio – kauboj bi bila pogrešna riječ – nevjerojatni inovator koji je na pravome mjestu u pravo vrijeme obavljao svoj posao”, rekao je doktor Wahl.

Dr. Andi Hutter Epstein