Predugo se gazilo po dostojanstvu arapskog naroda. Njime vladaju autokrati koje ne zanima što narod želi. Narod je osuđen na život u svijetu zavjera, vlast ga ismijava povremenim “izborima” koji su zapravo komična pantomima, špijuniraju ga aparatčici policijske vlasti, uskraćene su mu mogućnosti, a građane muče i čak ubijaju po potrebi.

Predugo su Sjedinjene Američke Države i saveznici sa Zapada odobravali i poticali ugnjetavanje arapskog naroda jer se smatralo da bi u protivnom došlo do širenja islamizma i džihadista. Danas se Tunisom širi revolucija srednjeg sloja, neislamskog i okrenutog prema Zapadu, koji osporava taj zamorni, dvojni stav. Revolucija je potakla i druge, a ulični prosvjedi koji se u proteklih tjedan dana šire Egiptom mogli bi biti početak promjena. Nije ni čudo da se arapski despoti poput Libijca Muammara el-Qaddafija i egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, koji vladaju već ukupno 70 godina, osjećaju ugroženo. Nije ni čudo što se ulični nemiri šire od Jemena do Alžira te da ima onih koji repriziraju samounakaženje koje je okinulo prevrat u Tunisu. Muslimanski bombaš samoubojica svoj gnjev usmjerava na neprijatelja izvana, a samounakaženje je rezultat sličnog očaja, ali usmjerenog iznutra na sustav koji je uništio nadu. Velika je to promjena. Zapadnjačkog je žrtvenog jarca zamijenila nova meta – krivac iznutra, iz arapskog svijeta.Putem blogova, Twittera, Facebooka i novih TV mreža mladi su Arapi razotkrili režime pod kojima žive kao antipode otvorenosti i modernosti. Ako zapadnjačke vlade ne potaknu širenje arapskog svjetonazora i ako nastave s uvjerenjem da se samo čvrstim pritiskom može izbjeći ono najgore, okusit će neizbježnu posljedicu autokracije – radikalizaciju islama u redovima otuđenih mladih ljudi kojima je uskraćena moć.Razočarale su me prve reakcije europskih vlada na činjenicu da arapski narod želi svrgnuti diktatora. Nitko nije pružio podršku. Franco Frattini, talijanski ministar vanjskih poslova, izjavio je da “je glavni prioritet spriječiti širenje islamskog fundamentalizma i terorističkih ćelija”. A ne uspostaviti funkcionalnu demokraciju koja će jamčiti prava svim građanima Tunisa. Umjesto toga, poslali su upozorenje novoj vladi: Držite se programa pomoću kojeg je otjerani despot Zine el-Abidine Ben Ali narod držao u čvrstom stisku.Michele AlliotMarie, francuska ministrica vanjskih poslova, Ben Aliju je prije bijega 14. siječnja ponudila “znanje i vještine” francuskih sigurnosnih službi. Otad je pod pritiskom da da ostavku.

Predsjednik Nicolas Sarkozy izjavio je da je Francuska “podcijenila” želju Tunižana za promjenom. Vrlo ublažena izjava. Na televiziji sam pratio niz britanskih državnih dužnosnika kako s mukom nastoje izbjeći izricanje potpore prosvjednicima i upozoravaju da se tuniška ideja ne može izvesti u druge arapske zemlje. Da, Tunis je mala zemlja solidarnih i visoko obrazovanih ljudi, emancipiranih žena i umjerenih islamista. Međutim, kriza je odjeknula u čitavoj regiji jer je samounakaženje Mohameda Bouazizija utjelovilo duboku frustraciju koju osjeća arapski svijet. Njihalo je otišlo predaleko. Nakon ratnog vihora u Bosni i Ruandi sve su zemlje Zapada govorile o potrebi za intervencijom u ime slobode i demokratskih vrijednosti. Nakon rata u Iraku retorika je nestala, a “politika nemiješanja” postala popularan pojam. Obamina administracija s velikim se oprezom služi riječju “sloboda”. No, ne znači da je izgubila na važnosti jer ju je predsjednik Bush pretjerano koristio. Hrabrost Tunižana zavrijedila je odvažniju i bržu potporu Zapada.Predsjednik Obama bolje je reagirao od europskih kolega te odmah pohvalio “hrabrost i dostojanstvo” tuniškog naroda. SAD će dati sve od sebe da u narednim mjesecima osiguraju brze, slobodne i poštene izbore u Tunisu. No, to nije dovoljno. Tunis bi trebao postati prekretnica u odnosu Zapada prema toj regiji.Bivša državna tajnica Condoleezza Rice jednom je prilikom izjavila da je bila greška što je potreba za sigurnošću zatrla slobodu u arapskom svijetu jer niti jedna niti druga nisu na kraju prevagnule. Međutim, njezine riječi nisu dovele nikamo. Ako Tunis uspije dokazati da su sigurnost i sloboda kompatibilne te da islamske stranke mogu sudjelovati u demokraciji i ne osujetiti je, Zapad će dobiti priliku da zatvori dugogodišnje poglavlje licemjerja. Zapadne bi sile najprije trebale početi s Egiptom, koji prima milijarde dolara američke pomoći, i pobrinuti se da Mubarak vlast ne prepusti sinu.Represija pothranjuje nasilje. Ako damo moć arapskome narodu, taj bi se začarani krug mogao prekinuti.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com