(Abu Dhabi , Ujedinjeni Arapski Emirati) Odvažan je to eksperiment: dvije malene naftom bogate države s Bliskog Istoka koriste arhitekturu i umjetnost kako bi praktički preko noći preoblikovale vlastiti nacionalni identitet te usput poboljšale lošu sliku Arapa u inozemstvu, dok istodobno pokazuju novi put prema modernijem društvu uz poštivanje islamskih zakona. Ovdje, na pustom otoku na rubu Abu Dhabija radnici su iskopali temelje za tri kolosalna muzeja: podružnicu Guggenheima vrijednu 800 milijuna dolara čiji je arhitekt Frank Gehry, a koja je 12 puta veća od svoje newyorške majke; drugi Louvre vrijedan pola milijarde dolara arhitekta Jeana Nouvela; te muzej nacionalne povijesti tvrtke Foster & Partners. U izradi su planovi za još jedan povijesni muzej čiji će arhitekt biti Tadao Ando.

Doha, glavni grad Katara, kreira vlastitu kulturalnu viziju koja se širi preko 300 kilometara Perzijskog zaljeva. Muzej islamske umjetnosti, potpuno bijeli hram čiji je tvorac I.M. Pei, otvoren je 2008. i potpuno je očarao međunarodne muzeologe. Njemu se pridružio i muzej moderne arapske umjetnosti sa zbirkom koja pokriva razdoblje od sredine 19. stoljeća sve do danas. Upravo je počela izgradnja muzeja katarske povijesti, čiji je arhitekt također Nouvel, a švicarski arhitekti iz tvrtke Herzog & de Meuron počeli su dizajnirati muzej orijentalne umjetnosti te će potpuni dizajn objaviti sljedeće godine. Kritičaru koji putuje ovom regijom brzina kojom se muzeji grade u Abu Dhabiju, kao i međunarodni brendovi koji se vežu uz neke od njih, priziva kulturalni okus napregnutih spektakala vezanih uz nekretnine kakve su oblikovali susjeda u emiratima, Dubai. No, za razliku od Dubaija, Dohina vizija doima se kao proračunati pokušaj da se pronađe ravnoteža između modernizacije i islama. Međutim, u oba ta slučaja vođe država gledaju na procvat građevinarstva kao na dio sveobuhvatnih napora da preoblikuju svoja društva za svijet nakon nafte i nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. Njihov cilj nije samo izgraditi pozitivniju sliku o Bliskom istoku, već i stvoriti neku vrst modernog Puta svile, na kojemu bi njihove zemlje bile moćne kulturalne i gospodarske poveznice Zapada te novih sila poput Indije i Kine. Prije malo više od pedeset godina Abu Dhabi bio je beduinsko selo bez ikakve važne književne ill znanstvene tradicije. Međutim, danas je ključna riječ globalizam. Šeik Khalifa bin Zayed alNahayan, sin osnivača ove države, šeika Zayeda bin Sultana alNahayana, prišao je Thomasu Krensu, upravitelju Zaklade Solomon R. Guggenheim u New Yorku, i predložio mu izgradnju podružnice muzeja Guggenheim, odnosno njegove bliskoistočne verzije kakvu su Krens i Gehry uspješno izgradili u Bilbau u Španjolskoj prije desetak godina. No, šeikove ambicije nisu bile malene: u samo nekoliko godina, otok Saayidt, mjesto predloženo za taj projekt, postao je minijaturni gradić izgrađen oko kulture i dokolice. Abu Dhabijev nevjerojatan dogovor s Louvreom potpisan je 2007. godine, a još jedan, s Britanskim nacionalnim muzejom, odnosno da će taj muzej izraditi izložbe za Nacionalni muzej Zayed tvrtke Foster & Partners, potpisan je dvije godine nakon toga. Andov pomorski muzej i centar glazbenoscenske umjetnosti arhitekta Zaha Hadida još uvijek su u fazi planiranja.

Tim megaprojektima pridružit će se i kampus newyorškog sveučilišta na južnoj obali otoka Saadiyat te, na lokaciji koja će se tek odrediti, razvojni centar za medijske tvrtke i filmski studio namijenjeni dijelom da osiguraju poslovnu obuku i nove prilike mladim Emiraćanima. Šeik Khalifa i njegova vlada žele usaditi nacionalni ponos u novu generaciju Emiraćana tako što će im pružiti alate, kako intelektualne tako i psihološke, za život u globalnom društvu. Smisao svega je, kako mi je reklo nekoliko ljudi kad sam nedavno posjetio regiju, ispričati novu priču, onu koja prekida sve veze s dugom poviješću regionalne propasti, uključujući i najnovije nemire koje su pobudili militantni fundamentalisti, te ponovno uspostaviti nekakav privid kulturalne ravnopravnosti sa Zapadom. Od svih gore navedenih projekata, podružnica Louvrea doima se kao najprirodniji spoj s globalističkim težnjama Abu Dhabija. Povrh znatnog proračuna za izgradnju, vlada plaća Francuskoj 1,3 milijarde dolara, uglavnom radi sporazuma o posudbi umjetničkih djela kojim će osigurati izbor iz enciklopedijskih zbirki Louvrea, kao i djela nekoliko drugih muzeja. Raspon i bogatstvo tih zbirki omogućit će Louvreu Abu Dhabija da prikaže kulturalna dostignuća civilizacija iz svih kutaka svijeta. No, dok će se Louvre pozivati na tisućljeća mjena glede kulturalnih utjecaja, Guggenheim Abu Dhabija, usredotočen na razdoblje od 1965. do danas, period kojim kulturalno dominira Zapad, otkriva probleme koji nastaju kad politička poruka koju pokušavate odaslati dolazi u sukob s povijesnom stvarnošću. Krens je zamislio “globalni muzej” koji usprkos tomu kao da odaje počast primatu zapadnjačke suvremene umjetnosti. Cijeli muzej organiziran je oko skupine galerija na prvom katu koje predstavljaju ključne pokrete u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Islamske zbirke nalazile bi se dva kata iznad. Ovakva naklonjenost Zapadu nije se svidjela klijentima, odnosno Richardu Armstrongu koji je zamijenio Krensa na mjestu upravitelja Zaklade Guggenheim 2008. godine.

Prije devet mjeseci Armstrong je počeo raditi na alternativnom planu , prema kojemu bi umjetnici iz cijeloga svijeta bili grupirani u tematske galerije: apstraktna umjetnost, Pop Art, glazbenoscenska umjetnost i tako dalje. Čak i u ovakvoj shemi, međutim, Armstrong priznaje da će te galerije na kraju biti organizirane oko ključnih izložaka koji su većinom djela glavnih zapadnjačkih umjetnika poput Andyja Warhola, Roberta Rauschenberga i Anselma Kiefera. Slični problemi pojavili su se i vezano uz plan za Nacionalni muzej Zayed, instituciju koja naizravnije govori o identitetu ove zemlje. Muzej je isprva trebao istražiti relativno oskudan povijesni zapis Ujedinjenih Arapskih Emirata o razdoblju u kojem je živio šeik Zayed, čovjek poznat po poniznosti, a koji je preminuo 2004. Međutim, nakon što je Norman Foster 2007. predstavio svoj prvi prijedlog, rečeno mu je da vodeći ljudi zemlje žele nešto veće i veličanstvenije, premda nisu imali jasnu ideju o tome što bi u taj muzej postavili. Fostera su vratili crtaćoj ploči, a skupina kustosa iz britanskog muzeja počela je raditi na programu izložbe. Novi dizajn prikazuje golemi humak na vrhu kojega se nalazi pet perolikih vjetrovnih tornjeva, od kojih se najviši uzdiže na oko 90 metara, što je pokušaj prizivanja sokolarstva, omiljenog hobija arapskih kraljeva. Činjenica da se izložbe i Guggenheima i Nacionalnog muzeja izrađuju na Zapadu stavlja veći problem u prvi plan: dok novac za sve te razvojne projekte dolazi od nafte Emirata, na samim projektima rade gotovo isključivo stranci. Užurbanost kojim se ti planovi guraju k ostvarenju doprinijela je osjećaju nekih ovdašnjih stanovnika da će ono što se ponosno naziva prihvaćanjem globalne kulture koje prožima čitavo društvo u konačnici postati tek još jedan primjer kulturalnog kolonijalizma.

Poput Abu Dhabija, i Doha je u posljednjih pedeset godina izrasla iz malenog trgovačkog sela u grad koji broji oko milijun stanovnika. No, kako muzeji koji se grade oko Dohe, tako i umjetnička djela i artefakti kojima su sami muzeji posvećeni (odnosno privatne zbirke koje su skupili članovi vladajuće obitelji), odražavaju pristup kulturi koji je strpljiviji i postupniji od pristupa Abu Dhabija, pristup koji se u manjoj mjeri ugleda na Zapad. Dohin identitet neraskidivo je vezan uz kozmopolitske tradicije regije, to jest, uz mjesta poput Damaska. Glavne tri nacionalne zbirke Katara prikupili su emirovi bratići šeici Hassan alThani i Saud alThani, koji su ih počeli izgrađivati 1980ih, kad se na umjetnost u elitnom staležu ove zemlje još uvijek gledalo kao na sumnjivu i nemuževnu. “Nitko me nije razumio kad bih govorio o modernoj umjetnosti”, ispričao mi je šeik Hassan tijekom susreta u Dohi. “Bilo je nemoguće čak i započeti razgovor na tu temu.” U 1990ima je šeik Hamad bin Khalifa alThani počeo pažljivo otvarati vrata prema ostatku svijeta. Nakon što je šeik Saud pristao donirati svoju zbirku islamske umjetnosti državi, šeik Hamad zatražio je od arhitekta Peija da dizajnira zgradu u kojoj će ona biti smještena. Kad je Muzej islamske umjetnosti otvoren, slavili su ga kao modernističko tumačenje islamske tradicije, od vodoskoka za pranje džamije Ibn Tulun u Kairu do islamskih tvrđava sjeverne Afrike. Njegovi monumentalni oblici izražavaju Peijev ideal svijeta u kojem modernost i tradicija supostoje u savršenoj ravnoteži. Međutim, koliko god je zadivljujuća bila Peijeva arhitektura, u jednakoj mjeri je to bio i podtekst zbirke, čija se blaga protežu od iračke keramike preko španjolskih svilenih zastora do indijskog nakita. Ako ta djela doista istražuju sve bogatstvo islamske umjetnosti, tada cijela izložba naglašava kulturalne poveznice zahvaljujući kojima su proizvedena.
“Moj otac često kaže da, kako bismo imali mir, prvo moramo poštivati tuđe kulture”, rekla nam je alMayassa Bint Hamad Al Thani, emirova 28-godišnja kći i glavna pokretačica programa izgradnje muzeja u Kataru. “A ljudi na Zapadu ne razumiju Bliski istok. Pristupaju nam s bin Ladenom na umu.” Nada se da će ovi muzeji pomoći “promijeniti taj mentalni sklop”.

Nicolai Ouroussoff