CARACAS, Venezuela — Kako se penjete uskim ulicama koje zavijaju siromašnim brdovitim predgrađima ovoga grada, grafiti postaju sve radikalniji i sve više antiamerički, opetovano izvikujući: “Jenkiji, idite kući!”, a murali javno optužuju Obamu i državnu tajnicu Hillary Rodham Clinton.

No, istovremeno automobili postaju sve veći, kao u 1970ima, kad su proždirali benzin.
“U ovoj zemlji volimo da su nam automobili kao tenkovi, što znači da bi trebali biti ogromni, udobni, i ako je moguće, proizvedeni u Sjedinjenim Američkim Državama”, rekao nam je Miguel Delgado, mehaničar iz Los Frailesa, siromašnog predgrađa na zapadnom rubu grada, gdje radi na Dodge Coronetu iz 1976. i Chevrolet Impali iz 1979. Američki žderači benzina, od Dodge Aspena do Crysler New Yorkera, svoj opstanak ovdje duguju dijelom hirovitoj suvremenoj povijesti Venezuele, a dijelom činjenici da je ova zemlja bogata naftom. Automobilisti kažu da voze te aute jer to mogu. Nasmiju se kad čuju da prosječna cijena galona benzina u Sjedinjenim Američkim Državama iznosi tri dolara i da je u dijelovima Europe mnogo viša. Venezuela pruža vjerojatno naj velikodušniju potporu za gorivo na cijelom svijetu. Prema istraživanju globalnih cijena goriva njemačke agencije GTZ, benzin, koji ovdje trenutno stoji manje od 10 centi za galon, najjeftiniji je u svijetu, jeftiniji čak i nego u Saudijskoj Arabiji i Iranu, a to su druge dvije države na vrhu popisa izvoznika nafte. Premda je Venezuela vodeći proizvođač nafte, ta potpora i dalje stoji vladu preko devet milijardi dolara godišnje. Danas pun rezervoar Lincoln Continentala iz 1974., čudovišta dugog 5,8 metara s motorom V8, stoji oko jednog dolara. “To je super ekonomičan auto”, tvrdi José Pereira (41), ponosni vlasnik tog modela. Mnogi oldtajmeri koji se danas voze ulicama Caracasa uvezeni su početkom 1970ih, kad su se cijene goriva učetverostručile, a ovu državu u razvoja preplavili naftni dolari. Populistički predsjednik Carlos Andrés Pérez nacionalizirao je naftnu industriju, poslao humanitarnu pomoć Boliviji i pokušao Venezuelu pretvoriti u igrača na pozornici razvijenih zemalja.

“Auto me podsjeća na doba kad je cijela Latinska Amerika zavidjela Venezueli”, rekao nam je Jesús Regalado (68), vozač taksija koji se još uvijek polako vozi gradom u svom Dodge Dartu iz 1975., kojega je kupio kad je bio potpuno nov. Od tad se mnogo toga promijenilo. Cijene nafte su početkom 1980ih naglo pale, pa je u zbrci koja je uslijedila današnji predsjednik Hugo Chávez, tada tek opskurni vojni časnik, 1992. poveo neuspješni pokušaj puča protiv Péreza. Nakon što je izišao iz zatvora, Chávez je imao više sreće s izbornom politikom, pa je 1998. postao predsjednik i Venezuelu pretvorio od zemlje u kojoj su Sjedinjene Američke Države imale znatnog utjecaja u smetnju Washingtonu. Njegovi novi politički savezi i još jedan procvat naftne industrije, koji je naglo završio 2008., na ulice su doveli novije automobile. Usprkos tome, duboko režanje američkih žderača goriva još uvijek se čuje u svakodnevnim prometnim gužvama. Neki automobilisti kažu da kupuju te automobile jer su rezervni dijelovi lako dostupni. Drugi ih, pak, kupuju u želji da se obrane od visoke stope inflacije. Naime, polovni automobili ovdje zapanjujuće dobro drže svoju cijenu. No, ljubav prema starim američkim divovima zahvaljujući kojoj toliko njih nije završilo na smetlištu ne može se objasniti samo ekonomijom. “Obožavam svog Fairlanea upravo zbog toga što je Amerikanac”, rekao je Freddy Gómez (54), dostavljač koji vozi Ford Fairlane iz 1974. “Kad me ljudi vide da vozim svog Fairlanea, znaju da sam čovjek sa stilom”.

Simon Romero,
María Eugenia Díaz doprinjela izvještaju

ONLINE: Stari Detroit

Slike američkih automobila iz 1970ih na ulicama Caracasa u Venezueli: nytimes.com/world