Posebno opremljen brod plovi u dubine oceana u potrazi za naftom, koju je sve teže naći. Zapovjedne linije na brodu postaju pomršene. Ambicija nadjačava sposobnost. Bude se neočekivane sile prirode, nakon čega slijedi smrt i unište. “Neki su se srušili na pod”, prepričava svjedok nesrece posade. Čuli su kako se kroz pukotine ulijeva voda.”

To su mogle biti i riječi jednog od preživjelih u eksploziji naftne bušotine Deepwater Horizon, koja se u travnju dogodila u Meksičkom zaljevu, iza-zvavši smrt jedanaest ljudi i najveće izlijevanje nafte u povijesti SAD-a. Međutim, te riječi pripadaju rječitom i samovoljnom momku s Manhattana imena Ishmael, čije je nesretno plo-vilo, kitolovac Pequod, plovio samo stranicama romana “Moby Dick”. U tjednima koji su uslijedili nakon nesreće na bušotini, sličnosti između nje i one protomodernističke kakvu je ocrtao Melville prije više od 150 godina katkad su bile zapanjujuće, a katkad i bolno naglašavale koliko je ograničena moć čovjeka da iskorištava prirodu za svoje potrebe. Roman već godinama služi kao zapanjujuće jaka metafora za sve, od atomske energije do napada na Irak te propasti bijele rase (to potječe od D. H. Lawrencea koji je zaslužan za oživljava-nje Melvilleove slave). Danas su, 80 kilometara daleko od obale Louisiane, teme pretjeranog ponosa, destruktivnosti i neu-morne potrage aktualnije nego ikad prije.

BP, britanski naftni div koji je unajmio bušotinu Deepwater Horizon za crpljenje naf te, pri-rodno je preuzeo ulogu Ahaba, a nedavno ga je u tome kontekstu spomenuo Nick Spicer na jed-nom od Al Jazeerinih blogova te usporedio kitolovčevu manija-kalnu misiju s opasnostima po-hlepe, “ne samo one kapetana Ahaba nego i njegove posade te čitavog društva koje podupire traganje za naftom diljem svi-jeta”. Andrew Delbanco, voditelj programa američkih studija sveučilišta Columbia u New Yorku i autor knjige “ Melville: Njegov svijet i djelo” (“Melville: His World and Work”), izjavio je: “Neodoljiva je ta usporedba nesmiljene potrage za kitovim uljem u Melvillovo doba i za naftom u današnje vrijeme.” Melvilleova priča “između ostalog je i priča upozorenja o stravičnoj cijeni iskorištavanja prirode za ljudske interese”, kaže. “To je priča o samouništenju uništavatelja te o apokaliptičnoj viziji na kraju koja živi do danas.” Lov na kitove u 18. i 19. stoljeću ekvivalent je naftnoj indu-striji današnjice. Stotine brodo-va plovile su oceanima u potrazi za uljem koje se dobivalo od naj većih sisavaca na svijetu. Od ulješure teške 36 metričkih tona moglo se dobiti na desetke bare-la ulja, dio od sala, a naj vredniji ostatak, vorvanj, izvlačio se iz kitove glave. Ulje je gorjelo u milijunima svjetiljaka, koristilo se za pod-mazivanje strojeva i za izradu svijeća prepoznatljivih po svije-tlom, žarkom plamenu. Osim toga kitove kosti ko-ristile su se za učvršćivanje korzeta, koža se prerađivala za izradu kožnatih predmeta, a aromatična ambra koristila se za parfeme. Luke New Englan-da bile su energetska žarišta svoga vremena, a zaradom na kitovu ulju gradila su se car-stva. U jednom je trenutku SAD izvozio četiri milijuna litara godišnje u Europu, kako tvrdi Philip Hoare, autor knjige “Kit: U potrazi za divovima mora” (“The Whale: In Search of the Giants of the Sea”), opsesivne studije o svemu vezanom uz rod kitova objavljene u ožujku.

No jednako kao i moderna naf tna industrija, koja se počela razvijati u drugoj polovici 19. stoljeća, lov na kitove prebrzo je crpio svoje resurse. Izlovne lokacije na području Sjeverne Amerike bile su pot-puno ispražnjene do početka 19. stoljeća. Budući da su morali ploviti jako daleko kako bi mogli išta uloviti, došlo je do događaja koji je nadahnuo radnju “Moby Dic-ka”, a to je potonuće kitolovca Essex 1820. godine u južnom Pa-cifiku, više od 16.000 kilometara daleko od kuće, nakon što se u brod zabijala ulješura. Brod Essex tamo je otplovio radi izlova na lokaciji bogatoj kitovima koja je otkrivena tek godinu prije. Zvali su je “Daleko tlo”, a to ime jako podsjeća na naftni predio z van “Kanjon Mississippija” na kojem se Deepwater Horizon nalazio u trenutku eksplozije. Takva pod-vodna tla učinila su Meksički zaljev najplodnijim izvorom naf te u S AD-u, čineći ukupno trećinu domaćih zaliha. No jednako kao što su kitolov-ci morali ploviti sve dalje kako bi našli plijen, naftne su kom-panije bušile sve dublje i dublje kako bi crpile naftu u Meksič-kom zaljevu, do krajnjih granica najnaprednije tehnologije. Obalna straža upozorila je da je korištena tehnologija davno izašla izvan granica nadzora vlade i sustava za sanaciju katastrofa. Hoare citira Nietzs-cheove riječi upozorenja dok spominje Moby Dicka, no one se jednako mogu odnositi i na izlijevanje nafte: “I ako dugo budeš gledao u bezdan, bezdan će gledati u tebe.” Andrew Delbanco protivi se učitavanju moralizatorstva o zaštiti okoliša u roman “Moby Dick”, što se često zna dogoditi u slučaju katastrofa današnjice. Ne smije se zaboraviti da se Melville pitao “smiju li uopće kitovi nestati iz mora i hoće li posljednji kit, poput posljednjeg čovjeka, zapaliti lulu posljednji put”. No stječe se dojam da bi taj gubitak smatrao pogub-nijim za književnost nego za ekosustav.“Iako se zgražao nad njihovom zaslijepljenoscu i brutalnošću”, kaže Delbanco, “Melville je slavio herojstvo lovaca koji nisu prezali ni pred čim da dosegnu ono što ljudska civilizacija zahtijeva.” Očito je izlijevanje nafte pro-mijenilo scenarij za raspravu o poslovanju naftne industrije i pomrsilo političku računicu u Obaminim planovima objavlje-nima u ožujku, u kojima je bilo najavljeno otvaranje novih loka-cija za podmorske bušotine radi smanjenja uvoza te novi zakoni o klimi. No kad se izlijevanje zaustavi, a sanacija se bude sve manje spominjala u vijestima, pitanje je hoće li se ponovno pojaviti Melville, s dugim brcima i odje-ven u ogrtač, te nam prenijeti svoju crnu mudrost. Jedna od najboljih ideja roma-na “Moby Dick”, kaže Delbanco, “jest ta da ljudi na kopnu ne žele znati koje se gadosti događaju na moru”. “Želimo uživati u udobnosti, ali ne želimo previše znati o tome odakle ona potječe i što ju je omogućilo.” Nastavlja: “Izlijevanje nafte je stravično, no koliko je Amerikanaca spremno plaćati više za naftu ili ulagati dodatno u razvoj alternativnih izvora energije? Mislim da bi nam Melville danas postavio to pitanje.”

Randy Kennedy