Što dobijete kad prospete mozak štakora po snopu elektroda? Na ovo pitanje bi neki narodni genije odgovorio roštiljskim humorom, Indiana Jones iz najboljih dana bi se s mučninom u želucu prisjetio svojih avantura iz katakombi, a čak ni najvjerniji poklonik Asimovih zakona robotike ne bi odgovorio – dijete robota. I dodao: “Ponekad vas posluša i napravi što ste ga zamolili, a ponekad i ne”. Upravo tim riječima je Kevin Warwick ukratko opisao svoju kreaciju – sintezu biološkog mozga, motornog vozila na dva kotača i mreže prostornih senzora. Koja je sposobna učiti i to metodom pokušaja i pogreški, sasvim slično djetetu koje se u prostoru “zabija” u ispupčene površine. Isključivo zbog tih sličnosti je Warwick usporedio bio-robota s djetetom (što i sam napominje kako netko ne bi krivo shvatio “vic pitanje” s početka teksta na pogrešan način).

Neuroni i žice
Dakle, nakon uspješnog “spajanja” elektroda i neurona štakora koji je žrtvovao glavu za znanost, Warwickov tim sa Sveučilišta Reading nastavio je hraniti biološki dio spoja, to jest štakorov mozak tekućinom koja je sadržavala potrebne hranjive sastojke i minerale. Kada su se neuroni uspjeli povezati na način da su su stvorili mrežu koja može reagirati na električne podražaje preko elektroda, znanstvenici su spojili novoformirani kibernetički mozak i mehaničko-tehnološke komponente kako bi se bio-robot mogao kretati u prostoru, a oni mogli nastaviti sa eksperimentom. Proučavali su kako Warwickovo “dijete” reagira na prepreke. Prvih nekoliko tjedana se najčešće zaletavalo gdje ne treba i neuspješno udaralo u bilo koji objekt na svojoj putanji. Međutim, malo po malo, kako su se veze između neurona razvijale mozak je počeo primati i procesuirati sve veću količinu informacija na pravi način te pravovremeno reagirati na postavljene prepreke. Analizirajući podatke znanstvenici su ustanovili kako se bio-robotu u trenucima kada treba reagirati, odnosno skrenuti pojačava aktivnost određenih neurona. “Radi se o specifičnoj vrsti učenja, poznatoj pod imenom Hebbian učenje, a koje objašnjava kako kada nešto radimo po šabloni, kada nam postaje navikom, tada jednostavno postanemo dobri u tome što radimo”, izjavio je Warwick. Najintrigantnije u cijelom eksperimentu jest što robot ima biološki mozak na kojeg se pomoću senzora za vanjski svijet jedino i isključivo oslanja. Nije sofisticirano računalo za razliku od svojih “rođaka”. I upravo zbog tog razloga slijedeća faza bi mogla biti, a što biološki mozak omogućuje, dodavanje većeg broja senzora kojim bi robot percipirao okolinu putem infracrvenih signala, svojevrsnog sonara pa čak i x-zraka.

Mogućnosti su brojne. Ipak, a što bi moglo smiriti skeptične i one kod kojih se napretkom tehnologije javlja sve veći strah od dehumanizacije i potencijalnog suživota robota i čovjeka na zemlji, Warwick ne planira ići u tom smjeru i opteretiti robota svakojakim senzornim pomagalima. Njegova je satisfakcija već činjenica da može promatrati novi oblik života i iz prikupljenih podataka proniknuti u tajne ljudskog mozga i načina njegovog funkcioniranja. “Proučavanjem načina na koji bio-robot uči i pohranjuje memoriju medicina može imati brojne koristi od kojih je svakako najveća ona koja se tiče liječenja jedne od najčešćih bolesti koja pogađa starije osobe – Alzheimerove bolesti.Ukoliko vas i dalje, bez obzira na Warwickove tvrdnje muči sumnja kako on ipak neće stati na pukom proučavanju u medicinske svrhe može vas smiriti činjenica da je, obzirom da se radi o neuronima jednog štakora, robot ”osuđen“ na život od tek nekoliko mjeseci. Iako… ”Beba iz Readinga” jest prvi uspjeli pokušaj stvaranja kibernetičkog mozga, ali i na drugom su, čisto robotskom polju bez biosupstanci, znanstvenici iznjedrili još jedan značajan uspjeh – robota znanstvenika i nazvali ga Adam. Adam je dakle, iako ne sa ozbiljnom naočalama na licu i akreditacijom na bijeloj kuti, sposoban generirati vlastite hipoteze i testirati ih u praksi. Štoviše, već je uspio samostalno doći i do znanstvenog otkrića! Doduše skromnog, što naglašava i Ross King, voditelj projekta i biotehnolog s Aberystwyth univerziteta pri Sveučilištu u Cambridgeu. Ali i objavljivog u stručnim časopisima.

Oni dolaze
Uglavnom, Adam kojem bi se uskoro trebala priključiti ni manje ni više nego sama Eva, također radi na dobrobiti čovječanstva i njegove su sposobnosti ocijenjene sličnima sposobnostima jednog studenta. Zasada. Ali znanstveni tim vjeruje da bi kada mu se priključi Eva i slični strojevi koji će moći podijeliti Adamovo iskustvo u kombinaciji sa još novijom tehnologijom, Adam mogao postati nekim pandanom voditelja znanstvenog projekta te voditi svoju ekipu u pohode na nova, njihova vlastita autonomna otkrića. Kako priča ne bi završila na kibernetičkom mozgu i znanstveniku s biblijskim imenom koji više izgledaju kao komad bijele tehnike s ekstra mogućnostima nego živa bića pobrinuli se, a tko drugi nego Japanci. Nakon Asima, rasplesanog robota koji bi mogao dobiti pozivnicu za iduću sezonu “Plesa sa zvijezdama”, robo-djevojke iz Tokya za usamljene koja je opremljena “čistom peticom” i vjerna do isteka roka baterija, uspjeli su kreirati i robota koji je sposoban izraziti emocije putem facijalne ekspresije – Sayu.

Kombinacija svih navedenih sposobnosti naših novih susjeda na Zemlji može zaista biti zastrašujuća. Neki ljudi su već zbog sve češće primjene programiranih strojeva ostali i bez posla. Dakle, činjenica jest da su nam se brojne varijacije robota već uvukle u život. Programirani kućanski aparati, roboti za zabavu u Japanu, vojni i obavještajni apararati s mimikrijom jednog kukca, bespilotne letjelice, sonde za istraživanje svemira i “šetači” po Mjesecu i Marsu, već godinama upravljani od strane čovjeka obavljaju funkcije za koje su programirani. Ali ipak do sada nije bilo potrebe da se u njihove sustave ugrade famozna tri Asimova zakona robotike. Što bi uskoro, u doglednoj budućnosti, mogla postati i nužnost. Jer, tko bi se od nas mogao osjećati ugodno i znati što se mota po mislima jednog kiborga koji zna plesati Moonwalk kao Jackson, a koji u pauzi između istraživanja ljudskog genoma drži predavanje djeci u osnovnoj školi i čuje apsolutno sve što o njemu priča onaj neradnik u zadnjoj klupi.