U poslovnoj zajednici Damir Sabol slovi za jednog od najuspješnijih menadžera i investitora u tehnološke tvrtke u Hrvatskoj. Pokrenuo je PhotoMath, danas najpopularniju hrvatsku mobilnu aplikaciju. Prethodno je osnovao Iskon, hrvatski startup koji je za 100 milijuna kuna prodan Hrvatskom telekomu i time ostvario najuspješniji exit nekog domaćeg startupa. Radio je mobilne igre, bavio se elektroničkim računima… Intervju smo dogovorili na zagrebačkoj Trešnjevci u uredu njegove tvrtke SlikoPlat, odnosno MicroBLINK-a kako će se uskoro zvati, gdje razvija PhotoMath. Pogled s prozora puca na odašiljač na Sljemenu, Medvedgrad, ali i Kulmerove dvore u kojima živi Todorić. Prostor je funkcionalan, ali ne i raskošan. Djeluje prije svega radno i kao mjesto gdje se tek očekuje uspjeh, iako Sabol već ima klijente diljem svijeta. Na briselskom aerodromu, primjerice, putovnice i karte skenira softverski modul koji je razvio MicroBLINK. Do travnja 2015. njegov PhotoMath dosegnuo je 14 milijuna korisnika.

Kad pogledate Kulmerove dvore i, općenito, gospodarske uspjehe raznih menadžera u Hrvatskoj, osjećate li se uspješno?

To je jednostavno stil. Pristup stvarima. Osobno nikad nisam bio sklon raskoši, ali da, osjećam se relativno uspješno.

Kako biste opisali svoj poslovni stil?

U svakom projektu kojeg se primite mislim da prvo treba napraviti rezultate, a potom prema zasluzi ići dalje. Ured nam je skroman, radije ulažemo u ljude, njihove plaće i općenito u bolje uvjete rada i života. To mi se oduvijek činilo bolje nego da uspješnost pokazujem izgledom ureda. Meni to nije ključno. Ključno mi je da su ljudi zadovoljni, a znam da jesu. I da međusobno dobro komuniciraju, da ih rad ovdje veseli. Da sad imam još sredstava i da mogu birati hoću li uložiti u moj osobni ured ili ću zaposliti još dva inženjera, radije ću zaposliti dva inženjera. Slično sam radio u Iskonu.

Spomenuli ste plaće. Kolike su plaće za inženjere kod vas?

Vjerujem da su ljudi plaćeno vrlo konkurentno za hrvatske pojmove, ali htjeli bismo još više približiti plaće i svjetskim standardima.

Veća produktivnost

Kako se osjećati ugodno na poslu? Da, i to je moguće – bitna je ergonomija

Robotski kirurški sustav

‘Da Vinci’ robotski sustav mijenja način kirurških zahvata i spašava mnoge živote

Kažete da ste slično radili u Iskonu. Kako?

Uvijek si postavljam pitanje da li smo zaslužili ići korak dalje. Recimo, u Iskonu sam prve tri godine dolazio na posao pješice. Nisam imao službeni automobil. Umjesto njega na lizing sam uzeo 60 modema. Ne možete si u poslu dozvoliti neracionalno trošenje na osobne potrebe, prije svega treba sve usmjeriti u razvoj tvrtke.

Što sad vozite?

Stari Volvo V50 sam vozio devet godina. Sad vozim Volvo XC60. Odlučio sam se na to tek kad sam se uvjerio da to mogu.

U Hrvatskoj se menadžeri vole pohvaliti uredom, kućom, automobilom, vikendicom, brodom, avionom, konjem… Čime se vi pohvalite? Što je važno menadžeru koji živi tehnologiju?

Imam lijepu obitelj. Troje prekrasne djece. I imam lijepu kuću. Kuća nam je bila obiteljski prioritet. Na njoj je radio arhitektonski studio Dva arhitekta. To je, recimo, rezultat uspjeha koji sam postigao s Iskonom. Važno mi je da imam prostor u kojem se obitelj osjeća ugodno i koja je dobra za život. Zadovoljan sam.

Učite li djecu programirati?

Ne nužno programirati, ali ih usmjeravam prema svijetu tehnologije. Nisam od onih roditelja koji smatraju da djeci treba ograničiti korištenje računalo na sat vremena dnevno. Živimo u svijetu u kojem je tehnologija svuda oko nas i zato im puštam da ju koriste.

Što ako bi vam djeca odlučila biti sportaši ili umjetnici?

Najmlađi sin ima četiri godine, kćer devet, a najstariji sin 13 godina. Kćer se bavi skokovima u vodu. Skače pet dana u tjednu. Takoreći, stalno je u vodi i uživa u tome. Baš je sportski tip. Stariji sin igra nogomet, plaše i glumi u školskim predstavama. Želim da razvijaju svoje interese. I supruga i ja smo prilično posvećeni tome, jer potrebna je ozbiljna logistika da bi se sve to ostvarilo. Tim više što i rodbinu imamo u Čakovcu, a živimo u Zagrebu i nemamo nikakvu ‘logističku’ podršku. No, važno mi je da mi djeca razumiju da ova tehnološka revolucija ne ide samo u tehnološkom smjeru.

Nego?

Današnji tehnološki napredak ne ide samo u inženjerskom, već i u kreativnom smjeru. Društvo za uspjeh treba i kreativne profesionalce. Treba dizajnere, pisce, copywritere, crtače, glazbenike i mnoge druge kreativne profesionalce. Taj kreativan dio je iznimno važan. Zato sam sretan što moja djeca plešu, žongliraju, glume, bave se sportom i, općenito, razvijaju svoju kreativnost. Nije važno samo da znaju matematiku, važno je da imaju i kreativnost. Jednako kao što je važno i da izgrade komunikacijske vještine. Amerikanci to razvijaju izvrsno. Digitalna revolucija nije samo tehnička, mnogo je šira. To treba prepoznati u našem obrazovnom sustavu. I zato mi se čini dobrim da se naglasak na učenju IT-a u školama ne stavlja samo na informatiku već da se ugrađuje u sve predmete.

Kako balansirate privatni i poslovni život?

Balansiranje je zapravo vrlo teško. Mislim da je evidentno da sam u nekim fazama života izabrao poslovni život. Život nije idealan u tom smislu ali u poslu često zaista uživam. Međutim, obitelj mi je jako važna i zaista se trudim da mi privatni život ne trpi zbog posla. U tom smislu mi jako pomaže supruga. Recimo, lani sam tri mjeseca bio u Londonu poslovno. Dolazio sam svaki vikend kući, ali bez njezine velike podrške bi to bilo nemoguće izvesti. Možda upravo zbog toga u poslu nisam beskompromisan. Ima menadžera koji forsiraju biznis i sve traže da se radi brže, ali to nije moj stil. Ono što se mora odraditi, mora se, ali tempo treba prilagoditi ljudima i vlastitom stilu. Moja je jača strana dugoročna vizija i nekakva upornost da se godinama radi i približava cilju.

Financijski najveći uspjeh ostvarili ste u Iskonu. Prodaja HT-u se danas ističe kao najveći ‘exit’ nekog hrvatskog startupa. Kako danas s odmakom gledate na to razdoblje, osobito  stoga što ste, kad se Iskon prodavao, bili veliki zagovornik IPO-a?

Iskon je vrlo dobra priča. Vrlo uspješno odrađena. Iako je točno da sam osobno preferirao da kompanija izađe na burzu, odnosno da se napravi IPO. Ja jesam bio osnivač tvrtke, ali odluka je bila na investitorima. Oni su bili za prodaju, a realno sam i ja bio dosta zasićen. To je nešto na što osnivači startupa trebaju biti spremni od početka. Riječ je o uobičajenoj poslovnoj odluci.

Tu prodaju su obilježile su špekulacije da je Ivana Šoljan, koja je tada bila u HT-u i u vezi s Gevinom Sussmanom, koji je bio investitor u Iskon, njemu tom kupnjom napravila uslugu?

Da, bili su u vezi, ali optužbe su bile potpuno promašene. Za HT je kupovina Iskona financijski i tržišno vjerojatno najbolja akvizicija koju je kompanija ikad napravila. Ja sam bio za IPO, jer mislim da je HT zapravo dosta jeftino kupio Iskon. Iduće transakcije na telekom tržištu bile su dosta veće. K tome, dovoljno je pogledati kako danas stoji Iskon i što je sve donio HT-u. Priča sa Šoljan i Susmanom je klasičan primjer traženja afera tamo gdje ih nema. Nisam bio nezadovoljan prodajom Iskona HT-u. Mislim da je taj posao odrađen vrlo korektno. Investitori su se s tim složili. No, mnogi osnivači sanjaju IPO, i ja sam jedan od njih.

Iskon je za hrvatske prilike bio neobičan pothvat. Takoreći bili ste startup američkog tipa na hrvatskom tržištu. Borili ste se za liberalizaciju telekomunikacija prije nego je HT krenuo u privatizaciju, a velike kompanije u Hrvatskoj i prije i danas imaju mnogo mehanizama zaštite svojih interesa. K tome, iza HT-a je tada bila i država kao vlasnik. Unatoč tome, ne samo da ste opstali, nego ste s Iskonom ‘zapalili’ cijelu generaciju korisnika i ostvarili zavidan financijski rezultat. Kako?

Nije bilo lako. Iskon je nekoliko puta bio izložen opasnosti zatvaranja ili da neće uspjeti osigurati financiranje potrebno za opstanak.

Kako ste uopće pokrenuli Iskon?

Radio sam za Zamir BBS kao tehnički administrator na održavanju mreže BBS-ova na ratom zahvaćenim područjima. Kako je internet počeo zamjenjivati tehnologiju BBS-ova, dogovorio sam sa Zamirom da mogu komercijalno raditi na projektu davatelja internetskih usluga. Institut Otvoreno društvo pomoglo je Zamir s početnim novcem. No, da bi se to pretvorilo u pravi biznis trebala mi je veći novac, koji nisam imao. Tad sam stupio u kontakt s Gevinom Sussmanom, koji je tada imao investicijski fond u Hrvatskoj, i koji mi je dao kredit od 300.000 dolara. On je to kasnije pretvorio u vlasnički udio. No, u tom trenutku dao mi je kredit bez ikakve garancije da će novac dobiti nazad, a ja sam preuzeo ogroman osobni rizik. Tad nisam ni znao u što sam se upustio. Bio sam izravno s faksa i spreman na rizik. Iz današnje perspektive mi sve to zvuči dosta ludo i zapravo neodgovorno. Ali je na sreću dobro završilo.

Kažete da ste nekoliko puta bili pred zatvaranjem. Zašto?

Čim je Iskon postajao prepoznatljiv, bili smo u opasnosti da nas država zatvori. Govorimo o 1999. godini kada se tek krenulo u privatizaciju HT-a i kad tržište nije bilo liberalizirano. Država je, primjerice, mogla zatvoriti Iskon zato što je trebalo platiti koncesiju za pružanje internet usluga, a to je bilo strašno skupo. To je bila poluga kako se kontroliralo telekom tržište. Država je jako čuvala monopol i sprečavao se ulazak privatnih poduzetnika na tržište. U to vrijeme nisam bio svjestan u kako sam rizičan posao ušao. Sreća je bila što je 1999. počeo internet i doživio procvat u svijetu pa su interes za Iskon pokazali investitori, posebno inozemni. Danas se doživljava da je s Iskonom sve u početku bilo lako. No, kad sam uzeo kredit da bi od toga napravio biznis bio sam i čistač i terenski monter i prodavač i direktor i programer. Imao sam ljude koji su administrirali Linux i internetske servise. Bilo je vrlo teško, ali to ni ne može biti lagano. A onda je došla investicija od 10 milijuna dolara u manje od dvije godine.

Znači, kad što ste primili investiciju od 10 milijuna dolara, vaši su problemi prestali?

Ne, ni tu problemi nisu prestali. Kada smo se 2000. godine spojili sa Slovenijom mikrovalnom vezom, i na taj način srušili monopol HT-a na međunarodnom internetskom povezivanju, opet smo se našli u opasnosti. Izvukli smo se tako što smo se oslonili na ugovor između Hrvatske i Svjetske trgovinske organizacije u kojem je pisalo da smijemo to napraviti. Kako je taj međunarodni ugovor po snazi bio iznad vrlo restriktivnih hrvatskih zakona, to nas je spasilo. Išli smo svakako preko granica onog što se smatra sigurnim. Bili smo nekoliko puta iznad provalije. No, u takvim trenucima uvijek se sjetim onoga što mi je Sussman rekao da je upravo to način na koji se stvaraju tvrtke. U takvom poslu se često nađeš iznad provalije i moraš napraviti sve da napraviš korak u pravom smjeru. Stvarno sam od naših investitora, a osobito Gavina, puno naučio.

I danas imamo tržišta na kojima država čuva monopole ili održava pat poziciju, a na koja žele ući startupi. Danas smo članica EU pa je europska regulativa iznad hrvatskih zakona. Mogu li si traženjem prava u EU direktivama naši startupi otvoriti put na tržištima gdje država ne želi promjene? Može li se na takav način danas razvijati posao u Hrvatskoj?

Mi smo tada mogli, jer je to bilo međunarodno povezivanje. Očito je ugovor između Hrvatske i Svjetske trgovinske organizacije bio nešto što je lokalno sprječavalo potpunu kontrolu tržišta. Vjerojatno se i danas mogu pronaći slični primjeri. Nažalost, ni prije ni danas ne vidim mnogo strateškog razumijevanja za potpunu informatizaciju i povezanu liberalizaciju. Mislim da ćemo promjene vidjeti tek onda kada se to bude radilo npr. kao u Estoniji. Tamo je vrh vlasti s kao prioritet postavio IT i reforme. To mora ići od vrha, jer on je taj koji inicira promjene u cijelom sustavu. Treba nam osoba u vrhu Vlade koja bi strateški bila usmjerena samo na to.

Kako vam se sada čini situacija po pitanju IT-a, informatizacije države i reformi?

Primjećujem pozitivne pomake, ali ne i odlučnosti ili potpuno  razumijevanje da se provedu sve potrebne promjene. Primjerice, usluga e-Građani je korak u dobrom smjeru. No, to je samo mali pomak i ima puno slučajeva da su papir i pečat jedino što se priznaje. To je jednostavno šteta. Dobili smo i Poduzetnički impuls kroz koji se potiče poduzetništvo, kao i novi program koinvestiranja. I sve su to dobre mjere ali uz te dobre stvari ima puno onih koje vas zapravo koče i zaustavljaju.

To su sve dobri pomaci, a kažete da vidite neke koji nisu pozitivni?

Kad primim pismo od Porezne uprave uvijek imam grč u trbuhu iako me nikad nisu kaznili. To je problem. Ne želim imati takav osjećaj kad radim s državom.

Nego?

Volio bih da imamo neki normalan odnos gdje ja državu vidim kao partnera i oslonac koji će mi pomoći u poslovanju. Imam sve više i takvih iskustava i dobivamo već značajnu pomoć od nekih institucija kao što je HAMAG-BICRO. No dojma sam da je država još previše okrenuta samoj sebi, a manje kreiranju vrhunskog iskustva svojim korisnicima: građanima i poslovnim subjektima. Primjer toga je bujanje administrativnih zahtjeva za potrebe države koji su zapravo mnogim tvrtkama nepotrebni. Primjerice, uvođenje obvezne evidencije radnog vremena ili ispunjavanje JOPPD obrazaca koji su strašno administrativno opteretili poduzetnike i knjigovođe. A zašto? Pa zato što neki poslodavci nisu isplaćivali plaće ili su na neki način varali? Zato smo svi mi pošteni kažnjeni s više administracije! Toga ima još. Primjerice, sadržaj računa definira čak pet zakona. I kako da se onda efikasno uvedu e-računi, jer niste sigurni kako će se prema njemu u praksi postaviti Porezna uprava. Sumirano u posljednje tri godine korisničko iskustvo poslodavaca prema državi se pogoršalo. A ništa se neće riješiti s više administracije. Mi smo i na Balkanu i na Mediteranu. Uvijek će biti onih koji rade mimo svih pravila i oni će naći načina kako i dalje raditi protuzakonito. Ne treba sve poduzetnike kažnjavati zbog toga. Ja kao poduzetnik imam lošije iskustvo i to mi se nikako ne sviđa.

Imate tvrtku kćer u Velikoj Britaniji. Imate li isti osjećaj u poslovanju i tamo?

Tamo se tvrtka brzo registrira. Sve dođe elektronički u par dana. Tu te za svaki dokument pitaju: gdje je pečat? U mnogim članicama EU nema pečata i radi se skoro sve elektronički. Pa onda po cijelom poslovnom sustavu ide ta fama ‘a gdje je pečat’. U Velikoj Britaniji imamo tvrtku bez ijednog zaposlenog. Ta tvrtka služi samo za prodaju, jer je cijeli razvoj u Hrvatskoj. U Velikoj Britaniji država za svoju statistiku traži podatke od malih poduzetnika jednom u tri godine i kažu da vas više od toga neće opterećivati. U Hrvatskoj ih to uopće ne brine i mogu vas tražiti podatke kad žele i nekoliko puta godišnje. Rezultat je da Velika Britanija manje opterećuje svoje tvrtke administracijom i tako im smanjuje troškove poslovanja. U SAD-u ima saveznih država koje više desetaka godina nisu mijenjale osnovna porezna pravila. I to zbog pravne i poslovne sigurnosti koje su osnova dugoročnog poslovanja.

U SAD-u su trenutno na vlasti demokrati pa Teksas, gdje su republikanci, nižim porezima privlači kompanije sa sjedištem u saveznim državama gdje su demokrati na vlasti, da kod njih presele sjedište. Ima veliki rast zbog toga, jer američke kompanije često sele sjedišta unutar SAD-a kako bi uhvatile takve porezne prilike. Očekujete li da će se slično dogoditi u EU? Mnoštvo hrvatskih startupa, primjerice, već ima sjedište u Londonu? U Hrvatskoj otvaraju tek filijale.

Da. Zaboravlja se da je Hrvatska ulaskom u EU otvorila niz mogućnosti svojim građanima. Danas građani Hrvatske ne žive samo u Hrvatskoj već u Uniji. To znači da oni mogu stanovati u Hrvatskoj, imati tekući račun u Austriji, osigurati se preko osiguravatelja u Njemačkoj, a tvrtku osnovati u Velikoj Britaniji. I to je sve legalno i sasvim normalno. To nam je omogućio ulazak u EU. Činjenica da mnogi hrvatski startupi danas osnivaju svoje sjedište u Londonu posljedica je i nekonkurentnosti Hrvatske. A konkurencija u EU je žestoka i svi vas žele privući da tamo otvarate tvrtke. Nije da se država nije pokušala trgnuti i poraditi na konkurentnosti. Međutim, što vam mogu reći oni koji usporede iskustvo poslovanja u Velikoj Britaniji s onim u Hrvatskoj?! Zapravo je to šteta, jer Hrvatska je jako dobra za život. Imamo neke velike prednosti, imamo talentirane kadrove. No, nažalost, ovdje nije običaj brzo i efikasno sankcionirati prevarante nego se često umjesto toga uvode rješenja koja otežavaju posao svima.

Što je potrebno napraviti da bismo mogli stvoriti poticajno okruženje za nastanak startupa?

Treba stvoriti konkurentno poslovno okruženje, omogućiti startupima jednostavan početak i smanjiti opterećenja na više plaće. Znači, treba tvrtkama smanjiti administraciju, spriječiti da hrpa nameta odmah na početku zaskoči startupe i treba omogućiti da stručnjaci, koji ih osnivaju, dobiju priliku da mogu imati dobre plaće. Posebno me smeta porezna presija na rad u Hrvatskoj. Ponašamo se kao da smo bogata država u kojoj je mnogo bogataša-radnika koje treba drakonski oporezivati. Međutim, mi smo potpuna suprotnost tome. Država je pomaknula donju granicu za najveću poreznu stopu, što je dobar prvi korak, ali su ukupna davanja na plaće ogromna i to sprečava pravi razvoj. Paradoksalno je da kod nas čak i sindikati skaču na ideju da se porezno rastereti rad kroz npr. uvođenje poreza na nekretnine.

Zašto?

Ja bih rado platio porez na nekretnine. U Hrvatskoj se žestoko oporezuje rad, i to rad stručnjaka, a kapital i nekretnine gotovo da i ne. Počeli smo s porezom na kamate. No, trebali smo uvesti i porez na nekretnine kako bi mogli rasteretiti oporezivanje rada. To je jedini način da se u Hrvatskoj počne više raditi i da se brže razvijamo na temelju rada. Svejedno je tko vlada, oporba ili vlast, pozicije su im po tom pitanju iste. Populističke ili interesne. Imam dojam da dosta ljudi iz politike živi od rente i da im porez na nekretnine zapravo ne odgovara, a na rad ga ionako oni ne plaćaju pa ih niti ne brine.

Kad smo kod rada, vi ste nakon Iskona radili mobilne igre i stali. Zašto, kad danas Nanobit niže dobre rezultate?

To sam radio 2002. i 2003. godine. Nisam imao mira i morao sam početi nešto novo. No, od toga sam morao odustati kad sam ponovo postao predsjednik Uprave Iskona. Nanobit radi dobar posao i vrlo su uspješni. I mi smo bili dosta uspješni. Tvrtka je dobila neke nagrade od Nokije. Problem nam je bio taj što nismo imali vlastite brendove, što smo možda na tržište izašli deset godina prerano i što smo teško nalazili kreativce za taj posao. To je ono što sam spomenuo da tehnološki napredak nije samo u potražnji za IT kadrovima već i za kreativcima.

Može li se danas pronaći dovoljno kreativaca u Hrvatskoj?

To je bio naš problem tada i bojim se da je to problem koji, primjerice, Nanobit ima i danas. Nisam optimističan da će se to promijeniti sve dok se ne promjeni način školovanja. Nije tu problem samo edukacija u umjetničkim predmetima, već u svima, jer ne postoji dovoljan naglasak na kreativnost. Vidim to kad sa sinom rješavam matematiku. On mi na moju sugestiju kaže da je učiteljica rekla da se to mora riješiti na točno određen način. Nema – ali. Nema drukčije. On ne osjeća da ima slobodu taj zadatak riješiti na svoj način. To je možda bio anegdotalan primjer ali dosta dobro govori koji je općenito problem s načinom učenja kod nas.

Kako to doživljavati vi koji ste razvili PhotoMath? Navodno, da se pitalo jedan žiri na startup natjecanju u Hrvatskoj PhotoMatha ne bi ni bilo, a u Londonu ste ispali svjetska senzacija. Kako PhotoMath pomaže u učenju matematike?

Zapravo, mi nismo PhotoMath ni pokušali u Hrvatskoj promovirati nego smo išli direktno na globalnu scenu i to nam je dosta uspjelo. Još je vrlo rano govoriti o tome kako sve PhotoMath može pomoći djeci u učenju. I sami učimo o tome. Ono što smo primijetili je da djeci možemo pomoći u razumijevanju zadataka. Dosta djece sjedi nad zadacima i uopće im nije jasno kakve probleme opisuju. No, dovoljno je da uzmu mobitel, fotografiraju ga i PhotoMath im to kaže, daje im prijedlog. Prednosti je sigurno još. No, ono što želimo je razvijati te mogućnosti preko partnera. Nećemo sami raditi tu revoluciju, radit ćemo je sa partnerima. Mi ćemo nastaviti poboljšavati tehnologiju kako bi ta revolucija mogla biti što brža.

Je i PhotoMath na tržište došao 10 godina prerano?

Ne. Mislim da je pravo vrijeme. Nemam potpuno jasnu sliku kako će to funkcionirati u budućnosti. Očekuje nas mnogo evolucije. Imamo, primjerice, kontakte s Khan Academy, jedan od najvećih svjetskih projekata otvorenog obrazovanja s kojima bismo rado surađivali na razvoju sadržaja za učenje matematike. Oni izuzetno dobro razumiju problematiku i oduševljeni su našim rješenjem i njegovim potencijalom za unapređivanje procesa učenja.

U Hrvatskoj, s izuzetkom Infinuma, nema druge softverske tvrtke koja koristi vašu tehnologiju. Hoćete li napraviti neki ‘hackhathon’ kako biste potaknuli domaće programere da se uključe u razvoj na vašoj platformi?

Planiramo. No, zasad još nismo spremni za to.

Što je iduće čemu se možemo nadati iz MicroBLINK-a?

Tehnologiju za prepoznavanje matematičkih zadataka na mobitelima sada širimo na općenitu tehnologiju za prepoznavanje teksta. Vjerujemo da su mobiteli dovoljno moćni da zamjene specijalizirane čitače za skeniranje računa, barcodova, vozačkih dozvola, osobnih iskaznica, osobnih dokumenata itd. Skupi čitači stoje i po tisuću ili više dolara i vjerujemo da tu ima puno prostora za rast.

Jedan ste od osnivača ZIP-a i sami investirate u nove startupe. Kako ste zadovoljni razvojem startup ekosustava u Hrvatskoj?

Osobno sam preokupiran svojim projektima. Međutim, smatram da je projekt HAMAG-BICRO-a o koinvestiranju jako dobar. To je odličan početak. Nužno je da krene kolati neki inicijalni kapital. Startup se ne može raditi ako osnivači nisu potpuno posvećeni projektu i zato im treba početna sigurnost da mogu preživjeti. U Hrvatskoj je teško očekivati da će se to razviti isključivo komercijalno i zato je dobro da takav razvoj potiče država. HAMAG nudi i mogućnost PoC-a, koji je otvoren i fizičkim osobama. Na to se nadovezuje Poduzetnički impuls. Sve je to skupa jako dobar smjer razvoja. ZIP se tu uklapa kroz vlastiti seed fond i mogućnost koinvestiranja poslovnih anđela.

Zašto je malo poslovnih anđela u Hrvatskoj?  Evo, gledate na  Kulmerove dvore – je li Ivica Todorić potencijalni poslovni anđeo, netko koga bi možda voljeli vidjeti u ZIP-u?

To je neka iduća faza. Želja nam je u ZIP-u startupovima privući investitore poput Ivice Todorića. No, on možda nikada neće biti privatni ulagač, već će nastupati kao korporativni. U tom smislu Agrokorova tvrtka mStart već aktivno sudjeluje u radu ZIP-a. Da li bi bilo zanimljivije da su i osobno ljudi poput njega uključeni u ZIP? Naravno da bi, ali on sigurno nema dovoljno vremena za takvo što. U Hrvatskoj su poslovni anđeli mahom uspješni poslovni ljudi. Nažalost, oni većinom ulažu u vlastite projekte, a ne toliko u one  koji se nude na tržištu.

Kako ih motivirati da ulažu u startupe?

To bi bilo dobro. Možda bi to trebalo napraviti kroz porezne olakšice. Nažalost, mi ukidamo porezne olakšice, dakle poticaje, a pomake očekujemo tako što uvodimo obveze, veće poreze i slično. Zato nisam baš optimističan. Drugi način je možda da veliki fondovi, poput mirovinskih, mali dio kapitala ulažu u VC fondove koji bi opet kvalitetno ulagali i u startupove. U sprezi s EU sredstvima, za takve fondove je rizik minimalan. Postotkom je to za njih mali posao, ali nominalno su to ozbiljni novci. Kada bi se to još povezalo s poticanjem svih studenata da steknu iskustvo rada u startupu, vjerujem da bi pozitivnih učinaka bilo mnogo.

Priča se da vas već kopiraju. Čak i da ima onih koji koriste vaš logotip i slično ime kako bi prodali svoju aplikaciju koja dolazi s malwareom?

Da, na iPhoneu i iPadu nema takvih problema. Kontrola kvalitete aplikacija koje ulaze na AppStore je vrlo visoka. Na Androidu, odnosno Google Play trgovini situacija je drukčija. No, Google brzo skida takve parazitske aplikacije koje su opasne za korisnike. Zato korisnicima savjetujemo da prije preuzimanja aplikacije provjere da li piše točno PhotoMath, da li je tvrtka koja je izradila aplikaciju Microblink i da li je ikona naša. U tom slučaju neće imati problema. No, nisu to jedini izazovi. Pojavljuju se i konkurenti pod svojim brendom koji u svom opisu aplikacije pišu da rade ne toliko brzo kao PhotoMath. To je pak slatki izazov, jer smo de facto postali svjetski standard kao pomoćni alat za učenje matematike.

Projekt poput Iskona pokušali su nakon vas i alternativni fiksni operateri kasnije, od 2005. godine nadalje, ali većina ih je završila u predstečajnoj nagodbi. Zašto?

Nažalost, nisu odabrali put investicija nego put kredita. Meni je bilo vidljivo da će, prije ili kasnije, zbog toga zapasti u velike probleme. Nisu trebali uzimati kredite, koji su često dolazili i po visokim kamatama, već su trebali tražiti investitore koji bi ulazili u suvlasništvo. Iskon je uspio zato što nije bio zadužen. Svoj rast financirali smo prodajom udjela u kompaniji, a ne generiranjem dugova.