Obrazovni sustav, tempo promjena u svijetu, gdje najviše griješimo i što nas čeka u budućnosti, samo su neke od tema o kojima će na 13. PMI Forumu, najvećoj i najvažnijoj regionalnoj konferenciji posvećenoj projektnom menadžmentu, govoriti najpoznatiji hrvatski astronom i najproduktivniji tragač za asteroidima, pokretač zvjezdarnice Višnjan i inicijator inovativnih edukativnih programa Korado Korlević. PMI Croatia će i ove godine, doniranjem dijela prihoda, financijski pomoći rad Znanstveno-edukacijskog centra Višnjan. Korado korlević će na PMI Forumu, koji će se od 11. do 13. studenoga održati u zagrebačkom Plaza centru, održati predavanje “Kome pripada budućnost”?.

Što je najvažnije da određeni projekt uspije, odnosno da ideja postane stvarnost?

Nisu sve ideje i svi poslovi isti. Personalizirani pristup je ono što čini razliku.

Pokrenuli ste Višnjanski edukativni projekt (VEP). Možete li nam reći nešto više o VEP-u, što je projekt učinilo tako uspješnim?

Samo ove godine ćemo imati 600 djece u različitim programima u Višnjanu. Do sada ih je, u ovih gotovo 30 godina, bilo tisuće i tisuće. Dolaze nam i iz drugih zemalja: od regije, pa sve do Austrije i Kanade. Trenutno imamo volontere iz Velike Britanije. Postojimo u državi gdje je raditi s djecom, a da to nije sport ili glazba, nešto sasvim neuobičajeno. No, ono što mi ovdje radimo je da trpamo djecu u čamce za spašavanje, a to nije rješenje. Djeca u Višnjanu ne očekuju ni od koga ništa nego zavrnu rukave i počnu raditi na sebi. To može svaka škola i nije teško napraviti takvo što, samo se ne daje puno prilike. Nastavnici su danas jako razočarani: zbornicom, ministarstvom, administracijom, agencijama. Ipak, razgovarate li malo s njima, vidjet ćete da u njima i dalje plamti onaj žar koji nam treba. Mi smo ti koji radimo na sebi i pokušavamo vidjeti što još možemo napraviti da rasplamsamo strast i motivaciju kod djece. I nije isto svake godine, jer generacije se mijenjaju: djeca prije 30 godina i danas sasvim su različita dva svijeta. Današnja djeca su građani svijeta.

Kako zamišljate idealni obrazovni sustav, prilagođen stvarnim potrebama i potencijalima djece? Postoji li takav drugdje u svijetu?

Nije samo naš obrazovni sustav nedovoljno dobar, gotovo svi su takvi. Gledamo li po svijetu, pronaći ćemo neke mrvice koje su možda malo bolje, recimo anglosaksonski model, ali i u SAD-u eksperimentiraju s projektnom nastavom kojom se pokušava odgojiti djecu i dati im vještine i sposobnosti koje će im trebati za snalaženje u svijetu koji dolazi. Trenutno odgajamo djecu za svijet koji ne postoji, za industrijsku revoluciju koje je odavno prošla. Ta je revolucija iznjedrila školski sustav koji je posljednjih 200 godina proizvodio radnike i inženjere koji su napravili sve ovo što danas imamo. Samo što u međuvremenu nismo ništa mijenjali – zadržali smo školski sustav za proizvoditi inženjere, radnike koji su svi standardizirani za standardizirane poslove u tvornicama. Nama se promijenio svijet, a školu nismo prilagodili novim uvjetima i novim potrebama.

Na koje sve načine, govoreći o obrazovanju, zakidamo našu djecu?

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Sistematski zanemarujemo svu djecu i ne dajemo im da postanu ono što žele. Samim odabirom djece po “godini proizvodnje” radimo im ogromnu nepravdu. U školu bi trebali kretati po interesima, a ne dobi, iako mi je jasno da bi takav pristup bio dosta kompliciraniji. No djecu i dalje u školu šaljemo ne kada su spremni, nego kada imaju odgovarajući broj godina. K tome, naše društvo je prepuno zabrana, pravila i propisa i ne smije se postaviti pitanje zašto je to tako. Uživamo donositi propise radi propisa i sada smo preplavljeni time. Povijest nas uči da ih treba smanjiti i povijest zna zašto se propada. Uzmite Zapadno i Istočno Rimsko carstvo. Fascinacija da sve treba biti propisano je jako kriva, a mi upravo trčimo u tom pravcu. Svaki novi zakon je novi čavao u lijesu države koja ga donosi.

Navodite da će sljedećih 30 godina biti najvažniji period u povijesti Homo sapiensa. O kakvim se izazovima radi, kao ćemo se pripremiti za njih?

U potpunosti smo otišli u društvo snova. Nažalost, ovo je dekadentna faza nakon koje će društvo morati doživjeti grubu transformaciju. Izlaz iz društva snova je, u najboljem slučaju, cijepanje na nekoliko paralelnih civilizacija. Trenutno se radi na tome da ta transformacija bude manje gruba i da cijepanje bude najnježnije moguće. Ali ideja da je sve priča i da ništa ne treba raditi, ni proizvoditi i da će netko drugi odraditi umjesto nas ne stoji, jer se sve mora platiti. U Hrvatskoj trenutno sve plaćamo teritorijem. Radimo sve da postanemo geografski pojam u kojem će neki drugi vlasnici upravljati zemljom. Prva stvar koju je Europa financirala u Hrvatskoj su bile gruntovnice. Ima razlog zašto. Zemlja koja je imala najviše zemljišta trenutno ostaje bez njega. U svemu tome postoji jedna velika inercija. Možemo li zaustaviti auto koji ide sto na sat, na svega jedan metar od nas? Moramo lupiti i pri tome jedino možemo lupiti manjom brzinom.

Ponekad se za vaše prognoze kaže da su pomalo crne. Smatrate li da mi kao društvo ugode jednostavno nismo spremni ili ne želimo čuti istinu?

Ponovno je problem inercija. Jednom kada odlučiš, nema nazad. Kada netko nauči živjeti od poklona, kako ćete ga natjerati da ide raditi? Mi smo društvo koje je naučilo živjeti od rente, od prodaje nekretnina i sad imamo problem. Kako nagovoriti nekoga da je možda došao trenutak da zavrne rukave’ Crni scenarij nije taj već onaj u kojem smo mi u utrci za ugodom počeli biti sve nesposobniji razmišljati i raditi, a na testovima inteligencije smo sve lošiji. Idemo u rikverc, što je prvi put u povijesti Homo sapiensa.

Govorite i o točkama kaosa, odnosno ključanicama. Možete li nam ukratko pojasniti što su ključanice te kakav utjecaj imaju na nas?

Ključanice su trenutci u kojima ono što se činilo nemoguće postaje moguće, izumi nakon kojih svijet više nije isti. One se otvaraju cijelo vrijeme, na tjednoj bazi, dok smo prije imali možda jednu u stoljeću. Prije dva tjedna smo imali važnu ključanicu iz neuroznanosti i fascinantna je ta brzina kojom se svijet mijenja. Ključanice nisu stvari koje percipira građanin koji gleda televiziju. One mogu biti u politici, u društvu, ali spomenutoj neuroznanosti, medicini i drugim područjima i reflektiraju se na cijelu zajednicu. Kada govorimo o budućnosti, važno je naglasiti da ne postoji jedna budućnost, već puno njih. Ne možemo reći koja će od njih biti, ali možemo reći koje su od njih moguće. U trenutku kada se desi ključanica, pokreće se jedan vector i nestaju sve budućnosti osim onih koje su na tom vektoru.