U posljednje se vrijeme često spominje primjena modela javno-privatnog partnerstva (JPP) kod projekata energetske učinkovitosti. Kako se odvijaju te investicije, ima li problema te kakvu bi korist od projekata JPP-a mogli imati porezni obveznici i država, objasnio nam je Damir Juričić, zamjenik ravnatelja Agencije za investicije i konkurentnost.

U zadnje se vrijeme u medijima često spominje primjena modela javno-privatnog partnerstva (JPP) kod projekata energetske učinkovitosti. Što je to JPP i kakva je korist od njegove primjene?
Ideja JPP-a se temelji na efikasnom upravljanju javnim investicijama u njihovom ukupnom životnom vijeku. Upravlja se rizicima. Naime, svaka investicija, javna ili privatna, sazdana je od velikog broja rizika. Može se, simbolički, reći da je svaka investicija vreća puna rizika. Za razliku od tradicionalnih modela u kojima javni naručitelji preuzimaju upravljanje gotovo svim rizicima projekta (među njima je, zasigurno, veliki broj onih kojima ne upravljaju efikasno), kod JPP-a rizici se prenose na onog subjekta u projektu koji njima upravlja najefikasnije. Time se optimalno dijele koristi i troškovi, smanjuju javni rashodi u ukupnom životnom vijeku javne građevine i postiže vrijednost za novac poreznih obveznika. Upravo ova vrijednost za novac poreznih obveznika trebao bi biti temeljni kriterij kod procijene svakog modela isporuke javnih investicija. Otvoriti spomenutu vreću rizika i svaki rizik identificirati, kvantificirati i alocirati čini se društveno opravdanim i ekonomski racionalnim pristupom javnog menedžmenta u pripremi javnih investicija.

Pojam EPC (Energy Performance Contracting) i ESCO (Energy Service  COmpany) je vezan uz energetsku učinkovitost isto kao i JPP. Koja je razlika?
EPC je ugovor u kojem se projekt energetske učinkovitosti provodi uključivanjem isporučitelja (obično iz privatnog sektora) koji se obvezuje provesti mjere energetske učinkovitosti i naplatiti se ovisno o ostvarenim uštedama. ESCO se često naziva modelom, ali radi se o tome da je to pravna osoba (trgovačko društvo) koje provodi ugovorene mjere energetske uštede. U JPP-u takvo društvo nazivamo DPN (društvo posebne namjene). Projekt energetske učinkovitosti može se isporučiti primjenom tradicionalnih modela (nabava radova – zaduživanje, robni zajam ili financijski leasing) i alternativnih modela (nabava usluga – JPP ili operativni leasing). Kod tradicionalnih modela sve rizike preuzima naručitelj, a kod alternativnih pretežiti dio rizika se prenosi na pružatelja usluge raspoloživosti kako to definira Eurostat. Važno je istaknuti i to da različiti modeli imaju i različiti utjecaj na javni dug. U pravilu, svi tradicionalni modeli ulaze u javni dug dok alternativni ne moraju.

Investicije u povećanje energetske učinkovitosti se potiču i općenito prihvaćaju. Međutim, naručitelji takvih projekata, primjerice, JLPRS, nailaze na probleme u neposrednoj primjeni. Kako je JPP reguliran kod nas?
Problemi u neposrednoj primjeni proizlaze iz dva osnovna izvora. Jedan je zakonodavni okvir, a drugi je neznanje. Radi se o tome da propisi koji reguliraju pripremu i provedbu projekata energetske učinkovitosti nisu u potpunosti usklađeni (propisi iz područja energetske učinkovitosti, iz područja proračuna, koncesija, JPP-a i kriterija Eurostata). Vjerujem da će se nakon izbora saslušati razmišljanje nas iz neposredne prakse ne samo zbog većeg fizičkog obujma investicija iz ovog područja nego većeg broja efikasno i efektivno isporučenih investicija. JPP je kod nas izvanredno dobro reguliran. Prema istraživanju The Economista i EBRD-a, hrvatski zakonodavni okvir za provedbu JPP-a rangiran je na 1. mjesto u konkurenciji 28 zemalja jugoistočne, istočne Europe i CIS zemalja. To je model, unatoč negativnim razmišljanjima pojedinaca, model isporuke koji ima glavu i rep. Jasna je procedura pripreme, ocijene i odobravanja, nabave i provedbe. To je transparentan model u ukupnom njegovom životnom vijeku. Međutim, stječe se dojam da mu je ta transparentnost ujedno i najveći neprijatelj. To je model u čijem je fokusu maksimizacija vrijednosti za novac poreznih obveznika.

Stječe se dojam da je koncepcija pametnih gradova opće poznata i jasna. U praksi nema dovoljan broj primjera. Možete li nam na primjeru javne rasvjete opisati kako to izgleda u praksi?
Mi smo još u Agenciji za javno-privatno partnerstvo, a i sada u Agenciji za investicije i konkurentnost naglašavali da nije društveno opravdano, a niti ekonomski racionalno projekte energetske učinkovitosti u javnoj rasvjeti svesti samo na zamjenu svjetiljki. Naš je stav da sustav javne rasvjete nije samo mjesto troška već vrijedan resurs. Sustav javne rasvjete predstavlja razvedeni sustav električnih vodova na koji se mogu, pored zamjene svjetiljki, ugraditi brojni moduli. To mogu biti sustavi punionica električnih vozila, sustavi nadzornih kamera za povećanje sigurnosti građana i njihove imovine, sustavi senzora za povećanje kvalitete života kao što su, na primjer, senzori peludi koji bi bili od velike koristi za alergične osobe prilikom kretanja gradom, sustavi DTK infrastrukture, vjerojatno je moguće u postojeću kabelsku mrežu uvesti optičku infrastrukturu i optikom povezati sve javne zgrade povećavajući tako sigurnost javnih podataka. Radi se o tome da na takav način sustav rasvjete počinje stvarati prihode koji utječu na smanjenje javnih rashoda. To je, složit ćete se sa mnom, racionalno. Naravno, nabrojao sam samo dodatnu infrastrukturu, ali usluge koje bi se tom infrastrukturom isporučivale dosita su brojne i mi ih, danas, u malom broju možemo predvidjeti. 

Politika navodi da su JPP i koncesije rješenje za javni dug. Što struka kaže o tome?
JPP, koncesije, pravo građenja i operativni leasing jedini su modeli kojima se može postići učinak evidencije projekta izvan javnog duga. Doista, intenzivnijom primjenom JPP-a mogao bi se postići učinak većeg volumena javnih investicija uz relativnu stagnaciju javnog duga. Međutim, to nije primarni razlog primjene JPP-a. Primarni razlozi su veća vrijednost za novac poreznih obveznika, manji javni rashodi iz razloga što su, tako Zakon o JPP-u nalaže, ukupni životni troškovi kod JPP-a manji od istih kod tradicionalnih modela, efikasnije upravljanje rizicima projekta, bolja kvaliteta javnih usluga, izjednačavanje koristi i troškova postojećih i budućih generacija korisnika, povećavanje vrijednosti privatnih tvrtki koje ulaze u JPP projekt, njegova veća transparentnost. Meni najinteresantniji razlog njegove primjene je učinak smanjenja asimetrije informacija između poreznih obveznika, kao izvora financiranja proračuna, i javnog menedžmenta, kao onih koji odlučuju o trošenju novca poreznih obveznika. O toj temi naše društvo još nije pokrenulo javnu raspravu.