Fruška gora postala je jedna od omiljenih destinacija lovaca na skupocjene podzemne gljive tartufe, a tragača je sve više i u ostatku zemlje. Pored Srijema i Mačve, tartufi se traže i u Deliblatskoj peščari, na planinama Kosmaj, Rudnik i Oplenac, u Obedskoj bari, u šumama Crni lud i Senajske bare, te u blizini reka Bosut i Lug.

Kaos na terenu

Tartufi uglavnom rastu u simbiozi sa kestenom, hrastom, bijelom topolom i lješnjakom, pa se upravo mogu naći u tim šumama. Procjenjuje se da je broj tartufara u Srbiji porastao na oko 5.000, a nedorečeni propisi dovode do kaosa na terenu, prenosi dnevni list Nova.rs. “Tartufari neće da otkrivaju čime se bave, svoja mjesta gdje traže tartufe kriju, naravno iz ekonomskih razloga. Ali ljudi je sve više, kod nas svatko i bilo gdje može tražiti tartufe. Dozvola nema, pa dolazi do sukoba, razbijaju se automobili, buše gume jedni drugima, ljudi se svađaju i tuku. Sada se sezona polako završava, ali već od lipnja kreće nova potraga, pa će Fruška gora biti puna ljudi koji uz pse ili svinje mangulice traže tartufe”, kaže Vladan Ilić, jedan od tartufara sa Fruške gore.

Koliko su tartufi zapravo zlatne gljive, govori njihova vrijednost. Crni tartuf, koji je jeftiniji, košta oko 50 eura za kilogram, dok bijeli, kraljevski tartuf može dosegnuti cijenu od nekoliko tisuća eura po kilogramu. Jedan od prvih tragača za ovim gljivama u Srbiji kaže da se iz Srbije izvoze tone tartufa na nelegalan način, jer bukvalno zemlja leži na tartufima.

Ako je komad velikog bijelog tartufa 2.000 eura na zapadu Europe, kod nas košta duplo manje. Zato je jasno zašto sve više stranih državljana iz bogatih zemalja u okruženju dolazi ovdje i bez dozvole izvozi ove gljive poznate kao najbolji afrodizijak. I među otkupljivačima tartufa koji rade u Srbiji su oni iz Hrvatske i Slovenije. Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj se, recimo, točno zna gdje se mogu tražiti tartufi, a postoje i dozvole koje koštaju oko 100 eura godišnje. “Tartufari u Srbiji godišnje mogu da zarade od 3.000 do 30.000 eura. Mi nismo na ove gljive obraćali pažnju dok prije dva desetljeća u Vojvodinu nisu počeli dolaziti talijanski lovci. Oni u stvari nisu bili pravi lovci, već tartufari i nisu tražili životinje nego gljive. Danas u našoj zemlji imate nekoliko umjetnih plantaža tartufa, ali nemamo brendiran proizvod kao, recimo, Istrijani, Francuzi ili Španjolci pa većina naših tartufa odlazi na crno tržište”, kaže ovaj gljivar za Nova.rs.

Tako država Srbija godišnje gubi milijune na švercu najpopularnijeg svjetskog začina koji bi mogao da postane i srpski poznati brend.

Skupocjeni proizvodi

Koliko tartufi mogu biti skupocjeni, govore i aukcije na kojima se oni plaćaju desetinama, pa i stotinama tisuća eura. Tako je kupac iz Hong Konga na aukciji u Italiji prije nekoliko godina platio dva bijela tartufa čak 120.000 dolara. Oni su bili teški nešto manje od kilogram, pa računica kaže da im je cijena bila tri puta viša od zlata, koje se prodaje za 40.000 dolara po kilogramu.