Izvan EU, Crna Gora je primila više od 200.000 Ukrajinaca, što je čini zemljom s najvećim brojem ukrajinskih izbjeglica po glavi stanovnika u svijetu.

Savo Dobrović ističe kako nema nepoštovanja među nacijama ovdje. “Crnogorci su vrlo strpljivi, to su ljudi koji žele pomoći”, za BBC kaže Dobrović, vlasnik nekretnine u jadranskom ljetovalištu Budva. Riječ “polako” integralni je dio njihovog načina života. “Zapanjuje me – oni su planinski narod, ali jedino što je ostalo od tog bučnog temperamenta jest želja da vas zagrle”, kaže Natalija Sevets-Jermolina, koja vodi ruski kulturni centar Reforum u Budvi.

Valentina Ostroglyad (60) stigla je u Crnu Goru prije godinu dana sa svojom kćeri, bježeći iz Zaporožja, regionalnog središta na jugoistoku Ukrajine, koje je trpjelo ponovljena i smrtonosna ruska bombardiranja. “Kada sam prvi put došla u Crnu Goru, nisam mogla podnijeti zvuk vatrometa, pa čak ni zvuk pada krova – sve sam povezivala s eksplozijama”, prisjetila se.

Kupuju uglavnom u Vojvodini

Rusi u pola godine u Srbiji kupili nekretnine za 85 mil. eura

Snažno prisustvo

Osnivaju tvrtke, otvaraju klubove, vrtiće… ‘Mala Rusija’ u hrvatskom susjedstvu

Crna Gora, članica NATO-a i aspirantica za članstvo u Europskoj uniji, suočava se s brojnim izazovima, prenosi N1. Sa značajnom etničkom srpskom populacijom, među kojima mnogi njeguju proruske simpatije, situacija je dodatno komplicirana činjenicom da je prije dvije godine protjerano šest ruskih diplomata pod sumnjom za špijunažu.

Unatoč tim izazovima, Crna Gora je dobila pohvale za svoj odgovor na izbjegličku krizu, osobito zbog odluke o odobravanju privremenog zaštitnog statusa za ukrajinske izbjeglice, koji je nedavno produljen do ožujka 2025. godine.

Zašto Crna Gora?

Prema najnovijim podacima iz rujna prošle godine, više od 10.000 Ukrajinaca iskoristilo je ovu priliku, dok UN izvještava da je do tog trenutka 62.000 Ukrajinaca registriralo neki oblik pravnog statusa, što čini gotovo 10 % ukupne populacije Crne Gore.

Deseci tisuća ljudi iz Rusije i Bjelorusije također su pronašli put do Crne Gore, privučeni bezviznim režimom, sličnim jezikom, zajedničkom vjerom i prozapadnom orijentacijom vlade. Djeca iz Ukrajine ovdje pronalaze utočište u Budvi, gdje djeluje dječji centar Uniting Hearts.

No, iako Crna Gora pruža srdačan doček, životne prilike nisu uvijek jednostavne. Iako na obali ima mnogo poslova za imigrante, većina su sezonski i nisko plaćeni, dok su bolje plaćeni profesionalni poslovi znatno teže dostupni.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Prilika za kupce

Dobra investicija: Rusi i Ukrajinci rasprodaju atraktivne nekretnine u hrvatskom susjedstvu, ovo su cijene

Oni sretniji uspjeli su zadržati poslove koje su imali kod kuće, radeći na daljinu. Dodatna prepreka gotovo je nemoguće stjecanje državljanstva, što predstavlja problem za one koji, iz raznih razloga, ne mogu obnoviti svoje putovnice.

Ruska prisutnost u Crnoj Gori traje već godinama, a zemlja je stekla reputaciju, možda nepravednu, kao odredište za izuzetno bogate. Iako mnogi Rusi i Ukrajinci posjeduju nekretnine ili imaju obiteljske veze u zemlji, velik broj njih našao se ovdje gotovo slučajno, osjećajući se potpuno izgubljeno.

Kako bi se pomoglo ukrajinskim izbjeglicama i ruskim prognanicima, u Budvi je osnovano neprofitno sklonište Pristanište (Haven). Sklonište nudi sigurno mjesto i toplu dobrodošlicu na dva tjedna za one koji su tek stigli i trebaju vrijeme da se snađu. Pruža im podršku u rješavanju dokumentacije, traženju posla i smještaja.

Prilike za migrante

Saša Borkov, vozač iz Harkiva, bio je razdvojen od svoje supruge i šestero djece, u dobi od četiri do 16 godina, kada su napustili Ukrajinu krajem kolovoza. On je vraćen na poljskoj granici – prethodno je odslužio zatvorsku kaznu u Mađarskoj zbog transporta ilegalnih migranata i zabranjen mu je ulazak u EU.

Njegovoj obitelji dopušteno je nastaviti putovanje u Njemačku, dok je on, nakon napetih nekoliko dana putovanja po Europi, konačno mogao doći u Crnu Goru.

Vidljivo pod stresom i iscrpljen, opisao je kako ga je rat naposljetku prisilio da napusti svoj dom s obitelji. “Kada svakodnevno vidite i čujete kako se uništavaju kuće, kako ljudi umiru, to je nemoguće opisati”, rekao je.

Borkov je rekao da je već od početka rata razmatrao mogućnost odlaska u Crnu Goru: “(Pristanište) me primilo, dalo mi hranu i piće, mjesto za boravak. Odmorio sam se, a onda počeo tražiti posao.” Već je našao posao, a njegova obitelj bi mu se trebala pridružiti. Podnosi zahtjev za privremenu zaštitu i mjesto u ukrajinskom izbjegličkom centru.

Drugdje u Budvi Julija Macuj osnovala je dječji centar za Ukrajince, gdje se drže satovi povijesti, engleskog, matematike i umjetnosti – ili samo plešu, pjevaju i gledaju filmove. Mnogi su traumatizirani ratom, kaže: “Nisu bili zainteresirani za planine ili more, nisu htjeli ništa.”

“Kada su počeli komunicirati, njihove su oči počele blistati. Ti dječji osmijesi i emocije bili su nešto što je nemoguće opisati. Tek tada smo shvatili da radimo pravu stvar”, dodaje.

Sada su se većinom prilagodili. Mlađa djeca naučila su crnogorski jezik i sada pohađaju lokalne škole, dok starija djeca nastavljaju obrazovanje na daljinu u ukrajinskim školama.

Obje humanitarne organizacije imaju ruske volontere, što je pomoglo u jačanju dobrih odnosa između ruskih i ukrajinskih zajednica ovdje.

U drugim dijelovima Europe povremeno dolazi do sukoba. Na početku rata Njemačka je zabilježila porast napada na Ukrajince i Ruse. No u Crnoj Gori toga za sada gotovo nema.

Pristanište i njegovi volonteri odigrali su ulogu u promicanju tolerancije.

Borkov razlikuje Ruse koje je susreo u Budvi od onih koji sudjeluju u ratu u Ukrajini. “Svugdje su dobri i loši ljudi”, rekao je. “Ne možemo suditi o cijeloj naciji po djelima nekih.”

Vraćanje kući

Čini se da se većina Ukrajinaca želi vratiti kući ako rat završi, pod pretpostavkom da još uvijek imaju svoje domove.

“Trenutno postoji velika prijetnja našim životima, ali ako prestane, naravno da idemo kući”, kaže Borkov dodavši kako “nigdje nije bolje od kuće”.

Većina Rusa smatra kako će biti potrebno puno više od pada režima da ih se uvjeri na povratak.

Natalija Sevec-Jermolina, koja dolazi iz sjevernog grada Petrozavodska, kaže da joj se ne žuri.

“Imam problem što mene nije progonio Putin nego ljudi s kojima sam živjela u istom gradu”, kaže ona. “Putin je daleko, ali oni koji izvršavaju njegove naredbe ostat će, čak i ako uskoro umre”, dodaje.

Ruski rock glazbenik Mikhail Borzykin kaže da je malo vjerojatno da će se i on brzo vratiti jer bi promjeni stavova moglo proći desetljećima.

“Njemačkoj je trebalo 30 godina [nakon nacista] dok je došla nova generacija. Bojim se da ja neću imati toliko.”