Zadružno poduzetništvu je velika prilika za razvoj gospodarstva, no taj oblik organizacije poslovanja u Hrvatskoj nije odviše razvijen. Razlog za to dijelom leži u negativnom kontekstu riječi "zadruga" koja je u komunizmu imala sasvim drugi smisao te i danas odvija ljude, a problem je i što se ljudi i poduzetnici, uglavnom iz subjektivnih razloga, teško odlučuju na povezivanje sa sebi sličnima. 

EU fondovi
Kako ističe Ilda Stanojević, ravnateljica Hrvatskog centra za zadružno poduzetništvo (HCZP), u našoj zemlji je potrebno zadruge oblikovati po mjeri Europske unije radi privlačenja novca iz zajedničkih EU fondova. Zbog toga su za zajedničkog sastanka svih krovnih zadružnih saveza, zadrugara i čelnih ljudi zadružnog poduzetništva u Hrvatskoj spremili smjernice za bolje pozicioniranje zadrugarstva u društvu, a koje će biti upućene novoj Vladi kada se ova formira.

Sastanak je održan prošlog tjedna u organizaciji HCZP-a, a sudjelovali su predstavnici Hrvatskog poljoprivrednog saveza, Zadružnog saveza Dalmacije, Saveza ribarskih zadruga, Hrvatske poljoprivredne komore i Udruge Živo selo na temu razvoja zadrugarstva. "Hrvatska danas ima 1200 zadruga s oko 20 tisuća zadrugara i 2500 profesionalnih djelatnika, uz prosječan ukupni godišnji prihod oko 1,5 milijardu kuna. Dok se nove proizvođačke organizacije osnivaju puževim korakom (tek tri), više od 50 posto zadruga ima minimalan broj od samo sedam zadrugara, a njih 60 posto nema zaposlenih.

Prije desetak godina zabilježena je prava eksplozija novoosnovanih zadruga, no mnoge od njih su u međuvremenu ugašene. Zadrugarstvo u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, Kuna s Pelješca osnovana je još 1902. i danas uspješna, baš kao i Marina nadomak Trogira iz 1908.", kazala je Stanojević. Sa skupa zadrugara su odaslani zaključci da je zadrugarstvo od političkog, društvenog i gospodarskog značaja te da je to poduzetnički model putem kojeg se može većina sudionika društva uključiti u gospodarske procese i ostvarivati ekonomsku korist. 

Zajednička imovina
Traži se i uspostava sustava verifikacije. Naime, standard poslovanja zadruge se ostvaruje primjenom međunarodnih zadružnih načela i samo takve zadruge ostvaruju učinak takvog načina poslovanja. Zato se mora uspostaviti sustav utvrđivanja poslovanja na zadružni način. Potrebno je i analizirati zakone i pravilnike koje zadruge primjenjuju, te ih izmijeniti na način da se zadruge izričito navode kao treći oblik poduzetništva i kroz izričaj odredbi uvažiti međunarodno priznati zadružni model poslovanja.

Zadružni model poslovanja, na vrijednostima zajedništva i solidarnosti, pretpostavlja stvaranje imovine zadruge koja nije djeljiva. Prestankom zadruge i primjenom navedenih vrijednosti, preostala imovina zadruge bi trebala ostati u okvirima zadružnog sustava i koristiti se za potrebe zadrugarstva, u funkciji razvoja.