Stisnuti između nedovoljno efikasne države i novog problema, a to je veliki nedostatak radne snage – i još sve to omeđeno fiksnim tečajem – hrvatski izvoznici su svakim rezultatom koji ostvare svojevrsna priča o uspjehu.

Ali to su oni hrvatski izvoznici koje već dugi niz godina gledamo na dodjeli nagrade Zlatni ključ, oni izvoznici koji bi bili i jesu uspješni unatoč svemu. Njihova konvencija ustvari je nešto na što bi država trebala biti ponosna i što bi trebalo dominirati medijima u zemlji u kojoj su jadikovke postale glavni nacionalni sport.  Međutim tim i takvim izvoznicima ponajviše nedostaje poticajna državnička vizija koju bi im trebali dati oni koji odlučuju. 

Naime, kompanije koje se spominju na nekim od idućih stranica s poslovne strane gledano izrazito dobro znaju kuda idu i za pet i za deset godina. Izrazito dobro znaju što znači planiranje, predviđanje ali i prilagodba. I sve su to iskoristili kako bi imali rezultat koji imaju i ako taj rezultat iduće godine ne bi bio drugačiji ili lošiji. Međutim s druge strane ipak ostaje osjećaj kako nemaju partnera koji zna što za deset ili dvadeset godina, nemaju državu jasnog smjera već imaju državu koja luta. Danas se o državnom protekcionizmu više ne govori s pozicije liberalne ideje, danas se više ne govori toliko o globalizaciji koliko o lokalizaciji ali se govori o industriji 4.0, o robotizaciji i automatizaciji i o velikim globalnim promjenama koje polako ali sigurno potiču trgovinski ratovi velikih sila ali i drugačije paradigme kada govorimo o energiji, proizvodnji, održivosti, okolišu, obrazovanju i radnoj snazi.

  Za te i takve promjene oni uspješni među nama u gospodarskom smislu sve će više trebati jasnu i vizijom potaknutu državu jer oni samo unatoč svom uspjehu neće moći prevladati velike globalne promjene. Neće trebati jamstva, subvencije i upumpavanje državno novca u nešto što u obliku koji postoji ne može opstati. ali trebat će nekog tko zna kako podržati u opstanku one koji znaju planirati, predviđati i prilagoditi se kroz to da se mijenjaju. 

U tome leži velika zamka za cijelo hrvatsko gospodarstvo koje je i ovako izrazito malo u odnosu na velike valove promjena koje dolaze i bez da ostanemo malo poetični odlučnog i hrabrog kapetana moglo bi se brzo razbiti o hridi kineskog, indijskog ili američkog grebena.  Ulazak u eurozonu možda je dobar smjer prema mirnijem moru, ali bez planskog korištenja tog benefita moglo bi biti i kao ulazak u Europsku uniju – za one koji predviđaju, planiraju i prilagođavaju se odlično, ali za sve druge bez velikog efekta. A problem je što oni koji planiraju, predviđaju i prilagođavaju se još uvijek čine premali broj u odnosu na one koji sjede i čekaju unutar još uvijek nedovoljnog poticajne sredine.