Digitalno doba je promijenilo čitav poslovni sektor, a najmanje se mijenjao energetski sektor kojemu to tek predstoji. Naime, kako je istaknuo Dejan Ljuština, konzultant PricewaterhouseCoopersa (PwC), analiza 500 najvećih tvrtki 1955. godine i danas pokazuje da je na toj listi nakon pola stoljeća ostalo njih svega 12 posto.

A zanimljivo je da je većina njih upravo energetskih jer su često takve korporacije bile zaštićenije od ostalih sektora – imale su monopolistički, ili barem povlašteni položaj na tržištu. Obnovljivi izvori energije su prvi veliki proces u energetskom sektoru, a budućnost će ići prema decentralizaciji sustava, skladištenju energije i samodostatnosti potrošača. "Fotonaponska energija je poznata već dugo vremena, ali cijena je u razdoblju od 40 godina pala 100 puta i jasno je da će njihova primjena biti puno raširenija sada nego prije. Trenutno energetske kompanije znaju tko im je konkurencija. Ali, u taj sektor sve više ulaze tehnološke tvrtke poput Tesle, Googlea, telekomunikacijskih i elektroničkih divova što znači da se situacija mijenja, prvenstveno po pitanju skladištenja energije u prometu i kućanstvima.

Radi se o desetinama milijardi ulaganja koje će već za 5 do 10 godina u potpunosti promijeniti tržište", kaže Ljuština. Procjenjuje da će potrošači sve manje ovisiti o energetskim mrežama, a i samim operaterima električne energije kakve poznajemo danas te će biti gotovo samodostatni. Zbog toga mnoge velike tvrtke, za primjer njemački RWE i EON, razdvajaju svoje klasične i nove djelatnosti. Uglavnom u starim tvrtkama ostaje sve nerentabilnija proizvodnja električne energije, a u nove tvrtke se izdvajaju distribucija, prodaja te obnovljivi izvori. Trenutno na energetski sektor uvelike utječe sigurnost opskrbe te je nužno diverzificirati izvore.

Hrvatska ima značajne izvore u hidropotencijalu, koji je u biti obnovljivi izvor energije te ako se nastavi ulagati u modernizaciju ovakvih potencijala, Hrvatska će biti u povoljnijoj situaciji od mnogih drugih zemalja. Za termoelektrane Ljuština procjenjuje da su sve manje profitabilne, no da bi zbog diverzifikacije opskrbe ipak trebale egzistirati. Čitava regija je najugroženija po pitanju plina kojeg čak 97 posto dobavlja iz izvoza, a 80 posto od jednog dobavljača – Rusija. Zbog toga su vrlo podložne energetskim, ali i političkim nestabilnostima zemalja iz kojih, ili pak kroz koje prolaze, plinovodi. Kao pozitivan primjer diverzifikacije plinske energije Ljuština navodi primjer Poljske koja je izgradila LNG terminal.