Siguran sam da nas je dosadašnji pogled na razvoj gradova, iskustva koja smo imali doveli do točke u kojoj od lokalne uprave očekujemo premalo, odnosno do točke u kojoj bismo kao društvo, kao građani mogli podići ljestvicu očekivanja.
Jer od gradova i općina očekujemo da održavaju ceste, grade vrtiće i škole, uređuju parkove, izdaju dozvole i prikupljaju komunalni otpad. I sve su to važne i nezamjenjive zadaće. Ali, što kada bismo se mi kao sudionici života u gradovima odlučili da postoji nadgradnja, da je njihov najvažniji posao nešto sasvim drugo? Što ako bi mi odlučili da je najvažnija odgovornost gradova stvaranje uvjeta za kvalitetan život?
Kvaliteta svakodnevice
Na prvi pogled to zvuči apstraktno. Jer, grad ne može odlučiti hoće li ljudi biti sretni, hoće li zastati i družiti se, hoće li klinci biti na dječjem igralištu ili doma za PlayStationom. Ne može propisati dobre susjede, skladne obitelji ili osjećaj pripadnosti. Ne postoji članak prostornog plana koji može proizvesti prijateljstvo niti pravilnik koji može stvoriti uspomene.
Ali, možda možemo propitkivati možemo li tražiti da grad stvara uvjete u kojima će sve to nastajati. Tražiti da grad, odnosno mi, stvara prostore koji ljude pozivaju da zastanu, razgovaraju, igraju se, hodaju, upoznaju svoje susjede i osjećaju da pripadaju mjestu u kojem žive. Kada bi se postavili tako tada kvaliteta svakodnevice nije samo privatna stvar svakoga od nas. Ona je tada legitimna tema lokalne politike jednako kao promet, obrazovanje ili komunalna infrastruktura.
Prije gotovo pedeset godina danski arhitekt i urbanist Jan Gehl izgovorio je jednostavnu misao koja je danas postala gotovo filozofija razvoja brojnih gradova: “Prvo život. Zatim prostor. Tek onda zgrade.” Naizgled jednostavna rečenica, ali ona potpuno mijenja način razmišljanja. Najčešće prvo razgovaramo o parcelama, prometu, katnosti i koeficijentima izgrađenosti. Tek se nakon toga, ako i tada, pitamo kako će ljudi ondje živjeti. Gehl predlaže upravo suprotan redoslijed. Prvo odlučimo kakav život želimo omogućiti.
Želimo li da se djeca mogu sama igrati ispred zgrade? Želimo li da se stariji ljudi osjećaju sigurno dok šeću? Želimo li da ljudi poznaju svoje susjede? Želimo li da se ulice koriste i nakon završetka radnog vremena? Tek kada odgovorimo na ta pitanja, počinjemo projektirati prostor. Takav način razmišljanja nije ostao samo teorija. Kopenhagen posljednjih desetljeća sustavno proučava ne samo promet, nego i život u gradu. Ne broje samo automobile i bicikle. Promatraju koliko ljudi hoda, koliko dugo borave na trgovima, gdje sjedaju, gdje razgovaraju, gdje se djeca igraju i koji prostori prirodno okupljaju ljude. Drugim riječima, ne mjere samo grad. Mjere život u gradu.
Znatiželja je ključ
Melbourne je preporod svojega središta započeo na sličan način. Umjesto da najprije piše nova pravila, počeo je promatrati kako ljudi koriste javni prostor i postupno ga prilagođavati njihovim navikama. New York je mnoge promjene javnih prostora prvo testirao privremenim rješenjima, promatrajući reakcije građana prije nego što su postala trajna. Zanimljivo je da zajednički nazivnik svih tih primjera nije stroža regulacija. Zajednički nazivnik je znatiželja. Želja da se razumije kako ljudi doista žive.
Mislim da ovdje lokalna uprava dobiva jednu sasvim novu i vrlo vrijednu ulogu. Jer lokalna uprava danas je prije svega regulator. Donosi prostorne planove i štiti javni interes. Istodobno je i investitor. Gradi škole, vrtiće, parkove, prometnice i drugu javnu infrastrukturu. No, postoji i treća uloga o kojoj gotovo nikada ne govorimo, uloga koju lokalna uprava tek treba preuzeti. Uloga kuratora.
Kurator ne govori umjetnicima što moraju stvarati. On prepoznaje kvalitetu, predstavlja je javnosti, otvara raspravu i pokazuje što smatra vrijednim. Zašto gradovi ne bi činili isto? Zašto ne bi sustavno predstavljali najbolje primjere stanovanja? Zašto ne bi vodili javno dostupne zbirke uspješnih rješenja?
Zamislimo da grad, uz prostorni plan, donese i dokument pod nazivom “Vizija kvalitete života”. Dokument od, recimo, dvadesetak stranica. Bez jedne jedine zabrane. Bez novih administrativnih postupaka. Dokument koji odgovara na nekoliko jednostavnih pitanja: Kako želimo da izgleda odrastanje djece u našem gradu? Kako želimo da izgleda svakodnevica starijih osoba? Koliko nam je važno pješačenje? Kakvu ulogu imaju stabla? Što za nas znači susjedstvo? Kakav odnos želimo između privatnog i javnog prostora? Kakav identitet želimo graditi?
Zašto ne bi svake godine nagrađivali investitore koji su stvorili iznimne zajedničke prostore, najbolje uređene parkove ili najugodnije stambene četvrti? Zašto ne bi organizirali dane otvorenih vrata projekata koji su pokazali kako dobra arhitektura može poboljšati svakodnevni život?
Takve aktivnosti ne zahtijevaju nove propise. One mijenjaju nešto mnogo važnije. Mijenjaju ono što društvo smatra vrijednim. A tržište gotovo uvijek optimizira ono što društvo nagrađuje. Ako govorimo isključivo o broju kvadrata, dobit ćemo više kvadrata. Ako govorimo isključivo o parkiralištima, dobit ćemo više parkirališta. Ali, ako počnemo javno cijeniti mjesta u kojima je ugodno živjeti, mjesta u kojima djeca imaju slobodu, susjedi razgovaraju, a javni prostor postaje produžetak doma, vrlo je vjerojatno da će upravo takve projekte investitori sve češće željeti graditi. No, tu postoji još jedan važan sudionik ove priče. Građani. Danas se građane uključuje najčešće kada je projekt već nacrtan. Kada raspravljamo o prometu, katnosti ili parkiralištima. To su važne teme, ali tada uglavnom razgovaramo o posljedicama. A grad bi počeo dobivati novu dimenziju kada bismo građane prije svega pitali nešto sasvim drugo.
Kako želite živjeti u svom gradu? Koja mjesta volite? Zašto ih volite? Gdje se najradije zadržavate? Gdje biste voljeli da vaša djeca odrastaju? Kako izgleda susjedstvo kojem biste poželjeli pripadati?
Tek kada zajednica odgovori na ta pitanja, projektanti, investitori i gradske uprave dobivaju zajednički smjer. Možda upravo zato prostorni planovi budućnosti ne bi trebali biti samo dokumenti koji određuju koliko se može graditi. Oni bi mogli, ili trebali, uz tehničke odredbe, sadržavati i nešto što danas gotovo da i ne postoji. Jednu zajedničku sliku o tome što znači dobro živjeti.
I ne mogu dovoljno naglasiti da to ne bi smjelo biti kroz nove zabrane. Ne kroz još jednu razinu birokracije. Nego kroz razvojna načela koja će inspirirati sve sudionike razvoja prostora. Jer postoje stvari koje nije potrebno propisivati da bi bile važne. Važno je da javni prostor poziva na susret. Važno je da djeca mogu samostalno istraživati svoje susjedstvo. Važno je da prirodni hlad ima prednost gdje god je to moguće. Važno je da zajednički prostori budu mjesta boravka, a ne samo prolaza. Važno je da novi projekti jačaju identitet mjesta umjesto da ga brišu. To nisu tehničke norme. To su vrijednosti. A upravo vrijednosti određuju kakve ćemo gradove graditi.
Gradovi se natječu za ljude
Vjerujem da budućnost neće pripasti gradovima koji budu imali najdeblje prostorne planove niti najveći broj propisa. Pripast će onima koji uspiju stvoriti zajedničku predodžbu o tome što znači dobro živjeti. Kada društvo zna odgovor na to pitanje, dobri prostori više nisu slučajnost. Oni postaju prirodna posljedica zajedničkih vrijednosti.
I možda netko pomisli kako pričam o ljepšem životu, ali ovo je priča i o razvoju. Gradovi se ne natječu poreznim stopama, komunalnim naknadama, cijenom stanova, gradovi se natječu za ljude.
Često govorimo o tome kako zadržati mlade, kako privući stručnjake ili kako povećati konkurentnost gradova. Najčešće odgovore tražimo u poreznim mjerama, subvencijama ili velikim infrastrukturnim projektima. Sve to ima svoju vrijednost. Ali možda istodobno podcjenjujemo nešto mnogo jednostavnije – svakodnevno iskustvo života. Ljudi ne donose odluku o tome gdje će živjeti samo na temelju plaće. Donose je i na temelju pitanja: Kako izgleda moj običan utorak u ovom gradu? Ako je odgovor dobar, grad je već napravio pola posla. Jer gradovi se danas natječu za ljude.
Natječu se za mlade obitelji koje odlučuju gdje će kupiti svoj prvi stan, za stručnjake koji mogu birati u kojem će gradu živjeti, za poduzetnike koji razmišljaju gdje će pokrenuti novu tvrtku. Za studente koji će nakon fakulteta odlučiti ostati ili otići. Za umirovljenike koji žele kvalitetno provesti treću životnu dob. Sve su to ljudi koji, osim poslovnih prilika, biraju i kvalitetu svakodnevnog života.
I ti ljudi biraju grad u kojem će djeca sigurno hodati do škole, u kojem će nakon posla poželjeti prošetati, grad u kojem će susresti poznata lica. Grad u kojem je javni prostor mjesto života, a ne samo prostor između zgrada. Takvi gradovi postaju privlačniji. A privlačniji gradovi privlače ljude. Ljudi stvaraju gospodarstvo. Gospodarstvo puni gradske proračune.
Razvojna politika
Zato ulaganje u kvalitetu života nije samo društvena politika. Ono je i razvojna politika. Pogledamo li gradove koji se posljednjih desetljeća redovito nalaze pri vrhu svjetskih ljestvica kvalitete života, vrlo često ćemo primijetiti još nešto. To su ujedno gradovi koji privlače investicije, talente, inovativne tvrtke i visokoobrazovane ljude. Naravno, tome pridonose brojni čimbenici. Ali kvaliteta prostora gotovo je uvijek jedan od njih. Ljudi ne sele samo zbog plaće. Sele i zbog života. Možda upravo zato ulaganje u kvalitetan život u gradu nije trošak koji treba opravdavati. To je jedna od najisplativijih dugoročnih investicija koje lokalna zajednica može napraviti. Jer kada grad postane mjesto u kojem ljudi žele živjeti, tada raste gotovo sve drugo.
Vrijednost nekretnina. Privlačnost za investitore. Broj kvalitetnih radnih mjesta. Lokalna trgovina. Ugostiteljstvo. Turizam. Prihodi grada. Ali, možda je najvažnije to što raste nešto što je mnogo teže izmjeriti. Povjerenje ljudi koji će prihvatiti da ovdje vrijedi graditi svoj život.
