Kada bi nas netko zamolio da Marsovca odvedemo na jedno jedino mjesto koje odražava čitav spektar tema koje se provlače našom civilizacijom – našu vjeru u tehnologiju, uništavanje prirode, međusobnu ljudsku povezanost i romantiziranje putovanja- vjerojatno bismo odmah krenuli prema zračnim lukama.

Jer aerodromi, onako lijepi, prenatrpani i zanimljivi, odavno su imaginativna središta naše civilizacije.” Za njih kažemo da predstavljaju prozor u svijet- putnik koji boravi na nekom većem aerodromu ima dojam da za svega nekoliko sati može dosegnuti skoro bilo koju točku na Zemlji. Koliko je zračni promet važan svjedočili smo nedavno kada je prilikom otkazivanja brojnih letova zbog vulkanskog oblaka s Islanda paralizirana gotovo čitava Europa. Kada je riječ o aerodromima, ne treba govoriti samo o tehnologiji i prijevoznim sredstvima, nego i o ljudima. Ovdje se, kao na rijetko kojem drugom mjestu, može naći tako širok raspon toliko snažnih emocija- sreće zbog dolaska naših bližnjih ili tuge zbog njihova odlaska, strepnje zbog mogućih otkazanih letova, straha zbog potencijalno iznenadne i surove smrti ili nade zbog vjere u bolji život na nekoj drugoj lokaciji. Kada uzmemo sve ovo u obzir, i nije tako iznenađujuće da su vlasnici Heathrowa, treće zračne luke svijeta po broju putnika, odlučili odabrati “kućnog pisca” koji bi na njemu tjedan dana živio te bilježio svoje dojmove pa ih kasnije formirao u knjigu. Sama ideja “kućnog pisca” nije nova- proveli su je Podravka u suradnji s Antom Tomićem, nogometni klub Tottenham, neki zatvori, šoping centri i slične institucije. Plan je bio da se privuče veća pozornost, no što se inače postiže običnim marketinškim brošurama.

Fascinacija aerodromima
Izbor je pao na 39- godišnjeg Alaina de Bottona, pisca, voditelja i poduzetnika rodom iz Švicarske, a danas stanovnika Londona, zapaženog u prvom redu po njegovim filozofskim esejima. De Botton je pisac poznat po izvanrednoj sposobnosti uočavanja detalja i poniranja ispod površine svakodnevnog života koji priznaje intimnu fasciniranost zračnim lukama (u prošlosti se često nadao da će mu let kasniti samo kako bi se duže mogao zadržati na terminalu)pa se činio kao idealna osoba za ovaj posao. De Botton je dobio radni stol u dvorani za odlaske Terminala 5, najnovijeg i najvećeg heathrowskog terminala, uz kojeg se vežu impozantne brojke- visok je 40, a dugačak 400 metara, njegova izgradnja je koštala 4.3 milijarde funti, kapacitet mu je 30 milijuna putnika godišnje, a unutar njega možete naći više od 100 dućana i restorana. “Kućni pisac” dobio je neograničenu slobodu kretanja, uključujući brojne prostorije za koje putnici ni ne znaju da postoje, te slobodne ruke da kritizira aerodrom ukoliko smatra da za to postoji razlog.

Putnici mu se ispovijedali
Dnevnik s Heathrowa u jednakoj je mjeri posvećen lokacijama i ljudima – od opisa hotelske sobe pored terminala ili čekaonice samo za putnike prvog razreda do razmišljanja kakvi ljudi borave u njima. Od opisa samog terminala i njegove konstrukcije do razgovora s osobljem ili putnicima. ‘‘Zbog prirode aerodroma, upravo je on mjesto za najlakše proučavanje ljudi’’, ističe autor. Međutim, u tome se čak nije morao niti posebno truditi- kada bi ljudi shvatili koja je točno njegova uloga na Terminalu 5, sami bi mu se dolazili “ispovjediti”. Autor na sebi svojstven način obrađuje teme smrtnosti, rastanaka, religije, obiteljskih odnosa, društvene nejednakosti, terorizma ili ilegalne imigracije vezane uz situacije u kojima se našao na aerodromu. I to dok čitateljima približava što je sve potrebno da bi Heathrow besprijekorno funkcionirao. De Bottonov rukopis vidi se od prve do zadnje rečenice. Bogatstvo jezika, veliki broj zanimljivih usporedbi, slikovitost, atmosferičnost, sposobnost da čitatelja uvuče u svoj svijet i blaga doza ironije potvrđuju ga kao izvrsnog pisca. Bitan dio knjige čine i fotografije (na svakoj stranici po jedna) zahvaljujući kojima ćete se još bolje upoznati s Terminalom 5.