Iako ne pretjerano milozvučan i poetičan, njemački jezik zadnjih godina i te kako je živnuo na velikim platnima i Nijemci se s pravom ponose filmovima koji kinodvoranama diljem Europe pronose novu snagu njemačke kinematografije. Vrhunac uspjeha pak su miljenici publike i kritike koja je u posljednje četiri godine čak tri puta nagradu EFA za najbolji europski film dodijelila njemačkim filmovima. Kao i u “Zbogom Lenjinu”, Henckelov debitantski film ujedno i pobjednik našeg ZFF-a, prikazuje živote protagonista s istočne strane Berlinskog zida, u komunističkoj DDR pet godina prije njegova pada 1989. No, dok je Becker u svom hitu, razlike između DR i SR Njemačke prikazao na humoran način zbog čega smo se i mi, žitelji bivše liberalnije, komunističke zemlje podsmjehivali, u slučaju “Života drugih” moguće je osjetiti “kost u grlu”.Naime, film na intrigantan način govori o neslavnoj Njemačkoj prošlosti u kojoj se špijuniralo građane štiteći tako svoju autonomnost unutar Berlinskog zida. Izvrsni šlagvort filmu dao je nedavni skandal u našim medijima u kojem je otkriveno da su se nezakonito vršile sigurnosne provjere članova Savjeta civilnih udruga čime su ponovno izbačene na površinu gadosti nekadašnjeg totalitarnog i paranoidnog sistema bivše komunističke vlasti. Junak filma je sredovječni Wiesler (odličan Ulrich Muehe), oficir Stasija, jedan od 100,000 zaposlenika istočnonjemačke tajne policije koja je godinama paranoidno prisluškivala građane. Wiesler živi uglavnom “životom drugih” što znači nema privatnog života, a po zadatku svojih pretpostavljenih dane provodi iznad stana popularnog kazališnog pisca, Georga Dreymana (Sebastian Koch) i njegove žene, glumice Christe-Maria Sieland (Martina Gedeck) koje neprekidno motri i prisluškuje. Ironija autora je očigledna. Upravo oni, koji za život zarađuju stvarajući neku vrstu iluzije, sada su i sami u poziciji da budu ogoljeni i razotkriveni pred očima Stasija. Intrigantna psihološka igra mačke i miša koja dovodi do jezovite situacije u kojoj se tajno prisluškuju građani, čak i na večer kada vrijeme provode u postelji, zbog čega prisluškivači duhovito zaključuju kako uvijek radije prisluškuju glumce nego svećenike ili mirovne aktiviste aludirajući na češću vrstu oku i uhu ugodne zabave koju im umjetnici pružaju. Kao i u slučaju filma “Hitler, konačni pad” ponovo je o riječ o jednoj minucioznoj i analitički preciznoj evokaciji neslavne njemačke povijesti, ali i spektru ljudskih emocija. Iako se ne radi o trileru, nema dramatičnih događaja, većinom se odigravaju u stanu, radi se o klasičnoj linearnoj naraciji bez dramaturških obrata, fokusiranoj na likove zbog čega film lako ostvaruje komunikaciju s gledateljima i usprkos trajanju od 130 min. gleda se u dahu.
(Ivan Sikavica/Vip.movies.hr)