Dinamo je europska treća liga, a ne bi morao biti. Hrvatska ima potencijala za stvaranje dva dobra europska drugoligaša, no ovdašnji klupski vladari ne znaju kako bi to ostvarili ili imaju drugih interesa, na žalost domaćih, a na radost stranih ljubitelja nogometa.

Cijeli biznis koji se vezuje uz profesionalni sport, a koji se mjeri u desecima milijardi eura godišnje, zasnovan je upravo na potrebi ljudi da se identificiraju sa sportašima i njihovim sportskim ostvarenjima. Bez navijača profesionalni sport uopće ne bi postojao jer oni su ti koji kroz razne kanale financiraju čitav pogon. Klubovi kao što su Arsenal, Tottenham, Manchester City, Liverpool, Inter i drugi u koje je maksimirski klub posljednjih godina transferirao igrače žive od svojih navijača. Tako primjerice navijači plaćaju ulaznice, pretplatničke kartice za pay-per-view i kupuju robu s klupskim obilježjima. Posjećuju stadione, gledaju televizijske emisije i internetske programe u kojima se pojavljuju njihovi ljubimci, što navodi televizijske kompanije da za silne novce otkupljuju prava prijenosa i snimki, a oglašivače da se trgaju za termine tijekom nogometnih emisija. Također, visokom gledanošću kluba, potiču oglašivače da se nadmeću čije će se reklame nalaziti na dresovima i reklamnim panoima. Osim tih izvora zarade najuspješniji klubovi još dobivaju nagrade od Uefe, krovne europske nogometne organizacije. No i te nagrade u konačnici se mogu trasirati do navijača ili, točnije, posjetitelja i gledatelja sportskih priredbi.

Logičan bojkot ‘tekmi’
Da bi građani financijski sudjelovali u klupskoj ekonomiji, klubovi im moraju nešto ponuditi. To “nešto” su emocije: nada, iščekivanje, neizvjesnost, divljenje, ushićenje, pa i žalost, ali uvijek uz rađanje nove nade. Zato klupski vlasnici i čelnici ulažu sredstva da bi momčad bila jaka, postizala čim bolje rezultate i pružala što zanimljivije igre. Ako je politika takva, navijači će spremno, i masovno, ulagati u klub kupnjom ulaznica, majica i šalova te praćenjem nogometnih emisija, čime uključuju televiziju i druge sponzore. I hrvatski nogometni klubovi uspješno posluju s navijačima, ali ne s hrvatskim. Maksimirski i drugi hrvatski stadioni praznjikavi su jer su ljubitelji nogometa u Zagrebu i okolici prepoznali da ovdašnje nogometne priredbe nisu namijenjene njima, nego posrednicima u transferima i – u konačnici – inozemnim ljubiteljima sporta. Krajnji korisnici Dinamova rada su navijači klubova kojima modri transferiraju igrače, čim ovi postignu dovoljno dobru cijenu. Ta tvrdnja vrijedi i za klubove u drugim sportovima, s iznimkom ponekog rukometnog i košarkaškog kluba. Ništa od stvaranja velike momčadi, koja će mobilizirati navijačke mase, a s njome i brojne imućne sponzore. Ništa od prezimljavanja u Europi, ništa od nogometnog spektakla. Samo ubiranje odštete od prijevremenog raskida ugovora nogometaša.

Klupski prihod
Pritom, nažalost, narod ne može znati kako se koristi novac naplaćen za transfere. Klubovi, bilo da su udruge građana kao Dinamo ili trgovačka društva kao Hajduk, imaju pravo na povjerljivost podataka o financijskom poslovanju iako je javnost za taj aspekt zainteresirana. Zahvaljujući tajnosti podataka vjerojatno nikad nećemo znati točne iznose koje pojedini klub naplati od transfera igrača i u što se taj novac ulaže. Visoki je Dinamov dužnosnik uoči tekuće sezone izjavio jednom dnevnom listu da “klub na računu ima 60 milijuna eura.” Ako je to točno, čestitamo Upravi na sjajnom financijskom rezultatu, ali on navijače apsolutno ne zanima. Zašto čelnici hrvatskih klubova u jednadžbu ne uključe domaće ljubitelje sporta? Misle li da oni ne postoje, samo zato što ne dolaze na ovdašnje ruševne stadione? Smiješno: u sedamdesetima i osamdesetima Dinamo je često privlačio 50.000-60.000 gledatelja na derbije s klubovima jugoslavenske “velike četvorke”. Kad je 1982. bio prvak Jugoslavije, prosječni posjeti Maksimiru iznosili su 28.000. Iduće godine, kad je bio treći, prosjek je bio 25.500. Čak je i 1984., kad se do zadnjeg kola borio za opstanak, Dinamo privlačio 20.500 ljudi na svaku domaću utakmicu, tri puta više nego u šampionskoj sezoni 2007./2008. Ljubitelji nogometa su ovdje, samo nemaju razloga sudjelovati u Dinamovoj financijskoj konstrukciji kad klub tako lijepo posluje – sa strancima.

Činjenice

Tko pamti igrače
Zadržati dobrog igrača što duže u svojim redovima: to je zlatno pravilo koje vezuje navijače za klub. Ljubitelji sporta obožavaju sastave koje mogu naučiti napamet. Hrvatski navijači moraju redovno osvježavati pamćenje jer se sastavi njihovih klubova mijenjaju vrtoglavom brzinom. Otišli prvaci
Od dva tuceta prvotimaca koji su 2006. proslavili prvi od tri uzastopna naslova: Dinamo je zadržao točno četvoricu! To su Dino Drpić (u klubu od 2000.), Etto i Matthias Chago (od 2005.) i Carlos (od siječnja 2006.). Od njih je Chago dugo bio ozlijeđen pa ga nije bilo lako prodati. U istih 28 mjeseci Hajduk se također riješio većine igrača iz 2006., zadržavši samo četvoricu: Buljata, Živkovića, Gabrića i Bartolovića.
Kontinuitet
U Rijeci su od ljeta 2006. u kontinuitetu živjela samo trojica, Anas Sharbini, Hrvoje Štrok i Vedran Turkalj. Ahmad Sharbini u međuvremenu je prodan, pa vraćen na Kantridu. Od preostalih igrača koji su prije samo 28 mjeseci nosili majice triju naših klubova ne da se napraviti nijedna poštena momčad. Mora da se takva politika nekome isplatila, samo što među njima sigurno nisu navijači.

Doktorski studij

20 zemalja, tri kontinenta i jedno istraživačko pitanje: kako izgleda poslovanje u digitalnom dobu?

Konferencija

CROATIVA: Kreativnost kao nova snaga hrvatskog gospodarstva