Već dva desetljeća malina je važna stavka srpskog izvoza. Tijekom razdoblja međunarodnih sankcija od 1993. do 2000. godine to je bio proizvod koji je najlakše nalazio put do inozemnih kupaca, tako da je ovo jagodičasto voće godinama bilo najvažniji izvozni artikal Srbije. Godinama je Srbija bila najveći proizvođač i izvoznik maline u svijetu, da bi zadnjih godina vrh na proizvodnoj ljestvici preuzela Rusija, ali je Srbija ostala najznačajniji svjetski izvoznik. Brojna istraživanja su pokazala da srbijanska malina, posebno ona iz okolice Arilja, posjeduje iznimna nutritivna i ljekovita svojstva. Proizvodnja ovog vrijednog voća koncentrirana je uglavnom u središnjoj i zapadnoj Srbiji. Početkom prošlog desetljeća prednjačio je valjevski kraj (Valjevo, Osečina, Krupanj), da bi se kasnijih godina proizvodnja selila k Užicama i Drini (Užička Požega, Arilje, Lučani, Ivanjica, Ljubovija). Za nepunih 20 godina zasadi pod malinom povećani su za 50 posto. Nekoliko je faktora utjecalo na razvoj ovog segmenta voćarske proizvodnje u Srbiji. Prije svega to je bogata tradicija uzgoja malina u ruralnim dijelovima Srbije. Ovo koštunjičavo voće već se generacijama gaji na malim seoskim gospodarstvima (prosječno 0,36 hektara) središnje i zapadne Srbije. Drugi uvjet su sastav zemljišta i klima koji pogoduju uzgoju maline. Treći, vjerojatno najvažniji, faktor jesu kretanja na svjetskom tržištu, jer su rast potražnje i cijena pridonijeli da ova proizvodnja postane izuzetno isplativa.

Srbija već godinama ostvaruje izvoz malina vrijedan od 100 do 200 milijuna dolara. Procjenjuje se da će u 2007. godini, sa oko 15.000 hektara pod zasadima, biti ubrano oko 81.000 tona malina, uz prosječan prinos od 5,5 tona po hektaru. Kako je voćarima ove godine ponuđena povoljna cijena (oko 100 dinara za kilogram), izostali su njihovi burni prosvjedi, koji su se događali prethodnih godina. Najveći problem srbijanskog malinarstva je neorganiziranost. Videći da se na ovom voću može dobro zaraditi, u trgovinu s malinama uključili su se brojni mešetari. Kako su u prodajnoj cijeni značajna stavka troškovi smještaja i čuvanja uroda, preprodavatelji su izgradili brojne hladnjače nastojeći na taj način kontrolirati izvoz i otkupne cijene. Međutim, stvari su dovedene od apsurda. Srbija ima veće smještajne kapacitete od potrebnih za sadašnju razinu proizvodnje, a proizvođači su revoltirani nižim cijenama. U malinarskoj priči bilo je i iznimne naivnosti. Koncem devedesetih Srbija je ugostila delegaciju čileanskih voćara. Omogućeno im je da obiđu najvažnija malinarska područja i nesebično su im otkrivane tajne uzgoja ovog voća. Sada je Čile, uz Poljsku, najvažniji konkurent Srbiji na svjetskom tržištu. Ne bi se moglo reći da Srbija ne ulaže u proizvodnju malina. Državna politika ima nekoliko ciljeva: produženje sezone uzgajanja, unaprjeđenje berbe i kontrole kvalitete, bolje planiranje i logistika, suvremenija prodaja i marketing. Država subvencionira podizanje novih zasada sa 1300 do 1500 eura po hektaru. Uz to, s 30 posto sredstava pomaže se postavljanje sustava za navodnjavanje, za gradnju hladnjača daje se 40 posto potrebnog novca, dok se troškovi uvođenja sustava kvalitete HACCP pokrivaju sa 80 posto. Znatna sredstva odvajaju se za unaprjeđenje proizvodnje sadnog materijala. Ovakva državna politika motivirana je činjenicom da je struktura izvoza malina prilično nepovoljna. Gotovo tri četvrtine izvoza malina realizira se u “roland” i “griz” obliku, dok najunosniji posao, izvoz svježe maline, čini tek nekoliko postotaka. Čile, koji je se na svjetskom tržištu malina pojavio znatno kasnije, čak petinu maline izvozi kao svježu.