U doba kada baš svi mogu imati sve, kada je luksuz postao stvar svakodnevice, a šampanjac pomalo “passe”, teško je ostati “luksuzniji” i ekstravagantniji od drugih smrtnika. Priznajte, zar vam nije bilo glupo vidjeti Gucci “pederušu” (pravu ili lažnu) na svakoj drugoj djevojci (i pokojem nogometašu) u gradu? Slično je bilo i sa “cherry” Vuittonkama, Ken Scott torbicama (who the f… is Ken Scott?), Ralph Lauren “polo-šiltericama” i sličnim markiranim accessoiresima. Poznati i slavni te oni koji si to mogu priuštiti vrlo često odustaju od kupnje takvih trendi modnih dodataka jer ne žele da se u jednakim šeću kojekakvi “pozeri”. I sami dizajneri teško dolaze do rješenja problema ovakve vrste jer dok je većini high street lanaca odjeće važno da budu jeftini i trendy, couture upravo bježi od “pristupačnosti” na način da svoje kreacije cijeni iznimno visoko i proizvodi ih u limitiranim edicijama. Tako se primjerice za običnu kožnatu Hermesovu “Birkin” torbicu čija se cijena ne spušta ispod deset tisuća funti čeka i do pet godina. Dakako, zvijezde i zvjezdice ne čekaju toliko dugo niti plaćaju enormne iznose kako bi došle do tog magičnog predmeta želja. Markirana roba poznatima i slavnima najčešće se daruje (osim ako ste Miuccia Prada) jer je nekom dizajneru isplativije da se njegove cipele ili haljina vide na crvenom tepihu prilikom dodjele Oscara nego da plati reklamu. Međutim, što ako, nakon što ste Madonni darovali tri stalka svoje ekskluzivne kolekcije, većinu vidite na njezinoj sestri, majci ili služavki? To baš i nije dobra reklama za vaš brend. Primjerice, nekom greškom vaša torbica, toliko pomno ukrašavana Svarowski kristalićima i napravljena samo u jednom jedinom primjerku, završi umjesto u Kateinim u rukama neke starlete iz Big Brothera. Svjetski dizajneri tvrde da je to najveća šteta koja se može dogoditi. Smjesta možete zaboraviti na tu torbicu i na čitavu kolekciju s kristalićima, osim ako ih ne mislite za smiješnu cijenu ponuditi Dorothy Perkins. Upravo zato netko se dosjetio svoj ekskluzivitet i ekstravaganciju zaštititi na zaista originalan način. Internetska stranica www.20ltd.com prva je takve vrste u svijetu. Riječ je o stranici koja svojim posjetiteljima nudi ekskluzivno članstvo poput onoga u Lionsu ili Rottaryju. Član ne može postati svatko, već se članstvo dobiva preporukom ili (pozamašnom) donacijom.

No jednom kada uđete, mogućnosti su nevjerojatne. Za određenu (visoku, ali ne uvijek i pretjeranu) cijenu možete postati vlasnik predmeta za koji se jamči da je proizveden u manje od 20 primjeraka te da se više nikada neće proizvoditi. Od kupca kreatori tih predmeta traže jamstvo da će dotični posjedovati (i nositi) upravo oni ili netko od članova. Britanske bogatašice su navodno poludjele za spomenutom stranicom. Ako ni Victoria Beckham nije dobila članstvo, jasno je o kakvoj je ekskluzivi riječ. Za šest tisuća funti možete postati vlasnik jedne od ukupno deset ogrlica dizajnera Thea Fennella. Jednostavna ogrlica od bijelog zlata ukrašena je masivnim privjeskom u obliku srca od bijelog zlata, crne platine i 3,5-karatnih briljanata. Ako ste spremni dati 9100 funti, možete postati vlasnik jednog jedinog primjerka torbice Louis Vuitton u režiji Teda Notena, dizajnera poznatog po provokativnim modnim dodacima poput zlatnog spremišta/privjeska za kokain ili malog prepariranog mrtvog miša. Za samo 1000 funti pak vaša čiuvava može postati vlasnik jednog od 20 krevetića od kože i lisičjeg krzna, a ako još nadoplatite, u krevetić može stati i vaša anoreksična mačka. U svakom slučaju ekskluziva je tu, sviđalo se to nekome ili ne. Međutim, u vremenima kada baš svatko ima svojih pet minuta slave, pitanje je koliko je ekskluzivnost ekskluzivna. Možda pravi odgovor na to možemo pronaći među najbogatijim ljudima na svijetu. Bill Gates, Steve Jobs, pa čak i Oprah Winfrey poznati su po tome da rijetko daju intervjue, ne idu po ludim zabavama, odjeveni su pristojno, decentno, a često i pomalo šlampavo, nemaju burne brakorazvodne parnice, izvrsno rade svoj posao, daju enormne količine novca u dobrotvorne svrhe i, kada ih kamere uhvate, uvijek su nasmiješeni. Smijeh i zadovoljstvo životom kojim živimo danas su u vrijeme konzumerizma i reality showova možda i najveći ekskluzivitet, koji ne dijele svi ljudi ovoga svijeta. Pa vi birajte, želite li život Paris Hilton ili posrnule Britney ili biste radije plesali negdje na Kubi, Havajima ili Komiži s vječno nasmiješenim ljudima, ludim predsjednikom, zadovoljni sami sobom i onim što ste postigli u životu?