Određivanje čistog vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem sigurno je jedan od najvećih izazova u aktualnom privatizacijskom procesu u Srbiji. Bez obzira što je i taj posao odmaknuo, bez velikog ustručavanja može se reći da su promjene spore i da je ostalo još dosta toga učiniti. Više je razloga utjecalo na to da se privatizacija u agraru sporije odvija od promjene vlasničke strukture u ostalim dijelovima gospodarstva.

Privatizirano 350.000 hektara
U Vojvodini je 1,6 milijuna hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta. Nešto više od milijun hektara u vlasništvu je malih poljoprivrednih gospodarstava, dok je je 540.000 hektara predstavljalo društveno, državno i zadružno zemljište, koje je bilo i predmet privatizacije. Prije otvaranja privatizacijskog postupka 2001. godine procjenjivalo se da je 240.000 hektara u državnom vlasništvu. Kako su, u međuvremenu, sređene gruntovne knjige, najnoviji podatci Ministarstva poljoprivrede govore da država u pokrajini posjeduje 280.000 hektara. Privatizacijski proces odvijao se u tri pravca. Državna agencija za privatizaciju prodavala je poljoprivredna poduzeća na javnim natječajima i aukcijama. Dio poljoprivrednih imanja privatiziran je kroz stečaj, dok je za manji broj njih privatizacija obavljena primjenom prijašnjih propisa. Procjenjuje se da je do sada privatizirano oko 350.000 hektara. Kako privatizacija poljoprivrednog zemljišta u Srbiji ima svojih specifičnosti, teško je reći koliko je tu društvenog, a koliko državnog zemljišta. Državne oranice se, naime, ne mogu kupiti, čak ni dugoročno unajmiti, već se svake godine organiziraju licitacije za jednogodišnji zakup njiva. Razlog je u nepostojanju zakona o denacionalizaciji kojim bi se dosljedno riješilo pitanje zemlje koja je poslije Drugog svjetskog rata oduzeta od vlasnika. Zakup je privremeno rješenje, jer se procjenjuje da bi se država našla pred velikim problemima ako bi prodala njive koje bi se morale vraćati prijašnjim vlasnicima. Koliko se može doznati, osnovna dvojba je da li poljoprivredno zemljište vraćati u naturalnom obliku ili ići kao novčanu supstituciju? Računa se da je izglednija prva varijanta, jer bi bilo apsurdno da svi građani imaju dodatne porezne izdatke da bi se prethodnim vlasnicima namirila izgubljena imovina.

‘Velika petorka’
Glavnu riječ u privatizaciji vojvođanske poljoprivrede ima velika petorka – Mile Jerković grupa, Miroslav Mišković, Miodrag Kostić, Petar Matijević i Đorđe Nicović. Njihova poduzeća otkupila su gotovo trećinu od do sada privatiziranih 350.000 hektara. Kako su preuzeta poljoprivredna poduzeća posjedovala društvenu, ali i državnu zemlju, dijelovi u državnom vlasništvu nude se na licitacijama. Tu su zainteresirani mali farmeri u nepovoljnom položaju, jer država, javno ili prešutno, preferira održavanje postojećih zaokruženih poljoprivrednih kombinata. Goleme površine se ne cijepaju na parcele manje od 1000 hektara ostajući tako nedostupne malim farmerima. Tamo gdje je došlo do usitnjavanja na njive od 20-30 hektara, izlicitirane cijene su bile astronomske. U Alibunaru i Srbobranu zakup jednog hektara dostizao je 200.000 dinara (2500 eura), dok je za nove vlasnike PIK Bečej arenda oko 200 eura po hektaru. To je normalna arenda za Vojvodinu, jer se katastarsko jutro zakupljuje za 100 eura. Naravno da takav odnos države iritira seljake pa su se vlasti u Srbiji ove jeseni suočavale s burnim prosvjedima seljaka.