Beogradski bulevarski tisak, sklon senzacijama i pretjerivanju, već nekoliko godina Miroslava Miškovića proglašava najmoćnijim čovjekom u Srbiji. Društveni utjecaj vlasnika najveće privatne srbijanske tvrtke nikako ne treba podcjenjivati, ali oni koji malo bolje poznaju ovdašnje prilike, pa i sam Mišković, svjesni su da polugama državne moći ipak upravljaju drugi. Zato se vješti Kruševljanin često može vidjeti u društvu vodećih srbijanskih političara, što neki povezuju s njegovim navodnim političkim ambicijama. Iz toga se onda izvlači zaključak da Mišković ima presudan utjecaj na politiku, mada bi se prije moglo reći da se on samo trudi da politika nema presudan utjecaj na razvoj njegove tvrtke. Po tome se, možda, Mišković i razlikuje od ostatka nove elite srbijanskog poduzetništva. Treba ga i razumjeti, jer je njegov ulog najveći. Njegova tvrtka Delta jedan je od najvećih poslodavaca u Srbiji i na svom platnom spisku ima čak 18.000 ljudi. Prošle godine ostvarila je prihod od 1,4 milijarde eura, dok je ovogodišnji plan za 400 milijuna veći. Mada je osnovu svog poslovnog imperija izgradio tijekom Miloševićevog vremena, Miroslav Mišković se na velikoj pozornici pojavio tek nakon demokratskog preokreta 2000. godine. Tvrtku Delta osnovao je 1991. godine. Iako je već u prvoj godini napravio promet vrijedan današnjih 7,7 milijuna eura, kasnije je pričao da je početak bio težak i da je jedno vrijeme radio sam bez tajnice. Razvoj je bio primjeren tadašnjim okolnostima u Srbiji, odnosno skokovit. Netko je svojevremeno izračunao da je Mišković morao ima prosječnu godišnju profitnu stopu od oko 60 posto, da bi s početnih milijun dolara u 1991. stigao do današnjih dvije milijarde, koliko je njegovo bogatstvo procijenio poljski časopis Wprost. Tvrtka je najbrža rasla sredinom devedesetih – 1996. njeni su prihodi porasli za 186,2 posto, 1997. za 163,2 posto, 1998. za 59,7 posto – tako da mu danas mnogi spočitavaju da se obogatio baš onih godina kad su široki slojevi pučanstva najviše osiromašili. Nitko još nije ponudio čvrste argumente da je bio Miloševićev čovjek, mada je svima jasno da se u tom ludom vremenu unosnim poslovima nije mogao baviti svatko. Trudio se ostati po strani i ne ostavljati neugodne tragove za sobom, ali od Mire Marković i njenih Julovaca, po svemu sudeći, ni on nije uspio pobjeći. Poslije listopadskih previranja instiktivno je osjetio da će Zoran Đinđić biti ključni čovjek novog režima i igrajući na tu kartu uspio je ostati u sedlu.

Platio je državi neku sitnicu od razrezanog poreza na ekstraprofit i nastavio širiti svoj trgovinski imperij. Najneugodni trenutak u njegovom životu dogodio se 9. travnja 2001. godine, kada su ga kidnapirali “Zemunci”. Srećom, sve je trajalo samo 16 sati, jer je Narodna banka Srbije, najbrže što je mogla, na anoniman račun u jednoj švicarskoj banci prebacila 8 milijuna njemačkih maraka. Dobro informirana televizijska postaja B92 nedavno je objavila da su mu SAD zabranile ulazak u zemlju. Navodno mu se stavlja na dušu da je do bogatstva došao za vrijeme Miloševića i da novcem kontrolira vrhove srbijanske politike. Upućeniji tvrde da političari svih boja i opredjeljenja ne izlaze iz njegova kabineta na Novom Beogradu. Skoro istovremeno oživele su stare optužbe za monopoliziranje tržišta, mada bi se na osnovu cijena u njegovom novosadskom hipermarketu Tempo, koje su najniže u gradu, moglo zaključiti da je to još jedan pucanj u prazno. Bolji poznavaoci srbijanskih prilika tvrde da je Mišković igrač na duge staze i da ga nije lako oboriti iz sedla. Tjednik Vreme je svojevremeno napisao da “poslije uklanjanja Bogoljuba Karića, nije na redu Miroslav Mišković, pa se ni njegov pokušaj da organizira ‘bijeg kapitala’ iz siromašne Srbije u bogatu Sloveniju ne može smještati u politički kontekst, nego se mora promatrati u matrici interesa jedne tvrtke koja se širi da bi opstala, i jednog dinamičnog i ambicioznog poslovnog čovjeka, koji u stvari zna da kapital nema domovine”.