Muči nas to poput neugodnog sjećanja, samosažalujuće stranice dnevnika. Nelagodno nam je toga se sjetiti. Bio je to naš zajednički trenutak ludosti, tjedan u kojem smo izgubili kontrolu. Desetljeće kasnije kad se prisjećamo toga pitamo se što nas je spopalo. Bilo je onih koji su se u tom trenutku doista tako osjećali, ali oni su bili u manjini. Prigovarali su da su marginalizirana, čak i zatirana grupa – svojevrsni zarobljenici totalitarne države emocija. Neki su gledali u pravu planinu celofanskih buketa koji su se gomilali pred Buckinghamskom palačom – po nekima, bilo ih je milijun – i njušili cvjetni fašizam u zraku. Kasnije, Christopher Hitchens je napisao da je u tjednu pogibije princeze Diane u prometnoj nesreći u Parizu, Britanija postala “jednostranačka država”, sudeći po reakciji javnosti. Žalio je one Britance koji su bili prisiljeni zatvoriti svoje dućane i čak otkazati sportske događaje na dan sprovoda, osjećajući zbog toga bijes prema uplakanim hordama na cesti. Spisateljica Carmen Callil bila je mnogo određenija: “Bilo je to kao na nacističkom mitingu u Nürnbergu.” Takvi stavovi nisu se mogli baš čuti u prvom tjednu rujna 1997. godine. Magazin Granta usudio se nekoliko mjeseci kasnije objaviti članak pod naslovom “Oni koji su se drukčije osjećali”. Ali pogledajte kako su se danas stvari promijenile. Prevladavajući stav 2007. godine trezveno zaključuje kako je Dianin tjedan bio izljev masovne histerije, epizoda kad je britanska javnost izgubila svoju karakterističku hladnoću i upustila se u sedmodnevno sentimentaliziranje, potpirivano od strane medija. A dokaz da je to bila obična ludst leži u činjenici da je nestala jednako naglo kao što je nastala. Duh takvog razmišljanja najbolje se osjeti u filmu “Kraljica”. Postavljajući monarha u središte pozornosti tog tjedna, publika je mogla promatrati taj tjedan njezinim očima: rastuća masa ispred palače, nafilana konfekcijskim žaljenjem, očajnički joj nedostaje stoička mudrost utjelovljena u Kraljici. U tom tjednu rujna kraljica je bila negativac. U Frearsovou filmu uloge su bile obrnute. Ali koje sjećanje je zapravo ispravno? Je li taj tjedan u kojem se deset sati stajalo u redu da se upiše u knjigu žalosti, u kojem je Eltom John pjevao u Westminsterskoj opatiji, a posmrtna povorka putovala autocestom M1, s prozorima zatrpanim buketima bačenim s nadvožnjaka, bio samo bizarni ispad, psihotična epizoda nacije? Trebamo li se zgroziti kad se toga sjetimo? Ili se tog tjedna dogodilo nešto što zaslužuje da se pamti na drugačiji način, kao naznaka u što se Britanija pretvarala? I još nešto: kao rijetki kolektivni trenutak nježnosti?

Koliko je iskreno bilo svo to žaljenje kad je Diana tako brzo zaboravljena? Te 1997. godine neki su komentatori, pa čak i ozbiljni religijski znanstvenici, raspravljali o tome treba li Diana biti proglašena sveticom. A deset godina kasnije njezin utjecaj na britansku javnost prilično je beznačajan. Dianino lice više nije na naslovnicama časopisa, mnošto britanskih tinejdžera teško da bi je uopće prepoznalo. Samo je Daily Express svakodnevnom porcijom Fayedove teorije zavjere održavao plamičak sjećanja – žalosna činjenica sama po sebi. Objašnjenje za taj fenomen nije teško dokučiti. Dianina slava počivala je na trendovima: milijuni su napeto iščekivali da vide njezinu novu haljinu, frizuru ili ljubavnika. Sad kad je mrtva, nema se što vidjeti. Nije ostavila nikakvu ostavštinu u kojoj bismo mogli uživati. Za razliku od Marylin Monroe, nema filmova. Za razliku od Elvisa, nema pjesama. Ona je 17 godina bila zvijezda globalne sapunice. Njezina smert bila je šokantna, ali milijuni nisu izgubili stvarnu osobu, već omiljeni lik u romanu. Plakali su, ali i okrenuli se novim sapunicama, slavnim osobama i heroinama. I tako, devet godišnjica je prošlo, svaka slabije obilježena od prethodne. Donacije u Dianino sjećanje su presušile, od 20 milijuna funti prikupljenih u to vrijeme (uz 80 milijuna prikupljenih kroz komercijalne aktivnosti), do samo 222 tisuća prošle godine. Posjete njezinu grobu na sredini jezera na obiteljskom imanju u Althorpu, koji je jednom davno prijetio da će prerasti u britanski Lourdes, naglo su smanjeni. Dok je 1998. goidne tamo otputovalo 150 tisuća ljudi, lani se taj broj prepolovio. Najbolji dokaz da je njezina slava izblijedila jest činjenica da po njoj nisu nazvani ni jedan veliki park ni koncertna dvorana, već obični vodoskok. Dianina fontana u Kensington Gardens stvarala se sedam godina, a zatvorena je u roku nekoliko dana kad se pretvorila u blatnu kaljužu. (Kasnije se opet otvorila, uz zabranu djeci da se u njoj igraju) Čak ni srpanjski koncert, iako je privukao 63 tisuće ljudi na Wembley u čast princezina 46. rođendana, nije obnovio sjećanje na nju u kolektivnoj svijesti. Mnogi koji su došli priznali su da nisu došli zbog Diane, već da čuju Roda Stewarta i Briana Ferryja. Vidjelo se to i u reakciji na Dianine sinove Williama i Harryja. Kad su propustili ustati na “meksički val” u publici, ispraćeni su zvižducima. Virtualna beatifikacija Diane koja je najavljena 1997. godine netragom je nestala: oni koji su je spominjali, morali su istaknuti i njezine mane, opisujući je kao “šašavu” ili “kompliciranu”, što je konkretan dokaz da se percepcija “narodne princeze” prilično promijenila.

Jednako brzo ispuhao se i bijes koji je bjesnio u rujnu 1997. godine. Tada je Camilla Parker Bowles bila omražena figura. Kruži priča, demantirana od njezinih prijatelja, da ju je bijesna gomila u supermarketu gađala pecivima. U anketama je 54 posto ispitanih tvrdilo da se Charles treba odreći titule princa od Walesa, a 60 posto je bilo uvjereno da on ne smije postati kralj ako se oženi Camillom. No ta netrpeljivost otopila se do travnja 2005. godine, kad se par vjenčao u Windsoru, uz tihu podršku javnosti. Oporavak kraljice bio je još brži. Tony Blair proglasio ju je “najboljim britanskim proizvodom” na njezinu zlatnom piru, samo tri mjeseca nakon Dianine pogibije. Njezina zlatna godišnjica 2002. godine privukla je brojne čestitare, kao i njezin 80. rođendan četiri godine kasnije. Oporavak institucije od antimonarhističkog napada 1997. bio je vidljiv 2002. godine kad se narod okupio na sprovodu Kraljice majke. Frearsov film suptilno je sažeo sve te osjećaje. U rujnu 1997. godine junak dana bio je Tony Blair, koji je pogodio raspoloženje čuvenom rečenicom o “narodnoj princezi”. Bilo je to vrijeme kad je on govorio u ime Britanije, a kraljevska obitelj upadljivo šutjela. Ali šest godina kasnije, Blair se našao na udaru javnosti. Popularnost je sada otišla na Elizabethinu stranu. To je bilo vidljivo i iz reakcije filmske publike na najbolju rečenicu iz Kraljice, kad se Helen Mirren prisjećala pritiska javnosti i upozorila prpošnog Blaira: “Jednog dana, sasvim iznenada i bez upozorenja, ista stvar dogodit će se i tebi.” Drugim riječima, Dianin tjedan bila je iluzija. Ostavlja dojam koji nije realan. Isijavao je osjećajima kojih nije bilo par mjeseci kasnije. Možda su izazvali veliku pažnju, ali bili su beznačajni i bezvrijedni. Moglo bi se reći da nisu pružili ništa više od “svijeće na vjetru”. No to ipak nije cijela priča. Nisu samo uzbuđeni Dianisti, sa svojim medvjedićima i rimovanim pjesmicama pred Buckinghamskom palačom, vjerovali da se tih sedam dana u rujnu dogodilo nešto značajno. Kraljevska obitelj je to isto mislila. Mjesec dana nakon sprovoda, obitelj se okupila na kriznom sastanku. U skladu s duhom Novih laburista, naručili su istraživanje javnog mnijenja i otkrili da ih se percipira kao “udaljene, štetne, neautentične, bez razumijevanja, bezvrijedne i slabo savjetovane”. I tako je počeo intenzivan – i učinkovit – proces ponovnog brendiranja. Gonjeni uspomenama na Dianin tjedan kraljevska obitelj brzo se modernizirala, predstavila kao manje uštogljena i udaljena, više u skladu s osjećajima današnjice.

Ukratko, poput Diane. Charles je pozirao sa Spice Girls, kraljica je posjetila pub, vozila se u taxiju i čak ušla u McDonalds. Dianin tjedan omogućio nam je da vidimo u što smo se pretvorili. U eseju objavljenom na prvu godišnjicu pogibije, Andrew Marr napisao je da je “u vrijeme Dianine smrti Britanija iznenada ugledala svoj odraz u zrcalu i nije prepoznala lik u koji je zurila. Diana je postala kraljicom jedne druge zemlje, multikulturalne, liberalne i emocionalno otvorene”. Toga se vrijedi prisjetiti kad se izrugujemo s tim tjednom. Dubinski, tjedan je nosio politički naboj, udaljenu naznaku prosvjeda. Gomila nije željela skidati glave, zadovoljila se tek pokunjenim kraljičinim mimohodom. Međutim, primjećena je ljutnja koja je iznenadila Buckinghamsku palaču, političare i medije. (Postoji mit da je cijela stvar izazvana od strane medija. No, oni koji u u tome sudjelovali znaju da su novine sllijedila raspoloženje javnosti, a ne stvarale ga). Dan Balz, novinri koji je pratio te događaje za Washington Post, kaže da je javnost prosvjedovala protiv kraljevske obitelji koja bila potpuno u drugom vremenu i prostoru. Novinari su mogli čuti tiho nezadovoljstvo javnosti koje se skupljalo godinama. Uzroci su bili višestruki: počevši od kraljičina tvrdoglavog inzistiranja da nakon smrti Diane ostane u dvorcu Balmoral ili odbijanja da prekrši protokol isticanjem zastave na pola koplja na Buckinghamskoj palači, ali to je bila i mješavina prethodne okrutnosti kraljevske obitelji prema Diani, oduzimanje titule princeze, njihovo odbijanje da plate porez, njihov privilegirani život. No, tog tjedna raspoloženje je bilo prilično mirno. Ljudi su vjerovali da moraju odati počast Diani koja je vodila kampanju protiv mina i grlila oboljele od AIDS-a, pa su se zbog toga građani ponašali pristojno, odlučni da budu uljudni jedni prema drugima. Sunce je sjalo i Britanci su osjećali trenutak zajedništva. Pokušali su obnoviti taj osjećaj iduće godine na Svjetskom prvenstvu u nogometu ili na proslavi prijelaza milenija. Htjeli su osjetiti duh 1997. godine. Dakle, nije to bio Nürnberg. Bilo je to sedam dana u kojima smo se opustili, zajedno pod plavim nebom. To nije promijenilo svijet, ali nije bilo ni beznačajno. Možemo se prisjećati toga s nostalgijom ili ignorancijom, ali jedna stvar je sigurna: nemamo se čega sramiti.
(Jonathan Freedland/preveo:Tomislav Klauški)