Čime ste trenutno više zaokupljeni: glazbom ili psihologijom?
Trenutno sam više u glazbi jer završavam svoj prvi solistički pop-album, ali istodobno pripremam nove edukacije i radionice iz psihologije za klijente. Nakon posljednjeg albuma s jazz-prizvukom raditi pop-album za mene je bio pravi izazov. Kad sam počela pisati pop-pjesme, nisam ni sanjala da ću ih u kratkom roku napisati toliko da mogu odmah izdati dva albuma. Mislila sam da će ih biti tek nekoliko i da ću ih dati svojim kolegama, no tada su me par Nobilo-Cetinski potaknuli da ih sama snimim i dali mi svu podršku. Odsvirali su ga najbolji muzičari i jako sam zadovoljna kako zvuči. Veselim se povratku na pop-scenu i promoviranju albuma.

A što radite na polju psihologije?
U psihologiji su stalno neki izazovi. Budući da su teme edukacija i radionica slične, za potrebe klijenta uvijek pripremamo nove radionice tako da uvijek iznova osmišljavamo nešto novo i stvari se rijetko kada ponavljaju. Trenutno kreiramo radionicu za rukovoditelje. Kako da oni sami postanu bolji rukovoditelji, kako stvoriti najučinkovitiji tim i kako iskoristiti svaku kariku tima na najbolji mogući način.

Kako to da ste se odlučili za studij psihologije?
Još kao djevojčica sam shvatila da je sve u glavi. Naime, kao dijete sam svirala violinu koju sam voljela, ali nakon tri godine promijenili su mi profesora koji nije baš imao takta s djecom. Koliko god vježbala, nikada od njega nisam dobila pohvalu. Postala sam nemotivirana i počeo me boljeti trbuh pri pomisli na violinu. Naravno, te bolove nisam povezivala s violinom jer sam je voljela svirati. Nakon što sam prošla bezbroj pretraga, na kojima nisu ništa našli, završila sam kod psihologinje Antonije Urli, jedne predivne žene, od koje sam poslije, kao studentica na praksi, imala prilike učiti. Kada je rekla mojoj majci da me ispiše s violine i upiše na klavir, moje su trbuhobolje prestale. To je bio moj prvi susret s psihologijom. Oduvijek sam bila senzibilizirana za ljude, spremna ih saslušati i biti im podrška. Postoje ljudi koji dobro čitaju druge, ali bez teorijskog okvira i potrebnog alata s takvim informacijama ne možeš ništa. Tek na fakultetu sam shvatila koliko je psihologija široka znanost i počela sam se interesirati i za druge grane, osim kliničke psihologije, tako da se danas bavim savjetovanjem i organizacijskom psihologijom.

Dogodi li vam se često da nesvjesno psihoanalizirate svoje prijatelje? Traže li oni kada vaš stručni savjet?
Svi mi postavljamo pitanja zašto nam se događaju neke stvari, zašto smo ovakvi ili onakvi. Takve razgovore vode gotovo svi, pa i ja sa svojim prijateljima. Ista pitanja postavljam sebi. To što je netko psiholog ne znači da ima sređen život i da je zadovoljan sobom jer za svaku promjenu potrebno je detektirati problem i onda raditi na sebi, što je često dugotrajan proces i u tome su psiholozi odlični pomagači. Ali i psiholozi prolaze kroz isti tretman. Ono gdje sam od koristi svojim prijateljima je najčešće odgoj djece. Ne kritiziram nikoga, već im nudim alternativna riješenja i opet je na njima samima da promijene neko ponašanje kako bi postigli pozitivne rezultate.

Što mislite o terapeutskim učincima glazbe?
Različita glazba budi različite emocije. U mom životu glazba sigurno ima terapeutski učinak. Kada pišem, izbacujem dio emocija iz sebe kao da sam nekom psihoterapeutu ispričala što mi se događa. Nakon dvosatnoga koncerta se osjećam ispunjenom, zbog interakcije s publikom, i dalje pod adrenalinom, jer me glazba uvijek diže, ali i umornom zato što sam se tih dva sata davala publici. Kao studentica sam sudjelovala u istraživanjima o učincima glazbe na raspoloženje. Kad sam slušala heavy metal glazbu, postajala sam sve nervoznija, a klasična glazba me umirivala. Postoji glazba za “punjenje” i “pražnjenje” baterija. Obje imaju pozitivan učinak na tijelo i duh. Recimo, ljutnju možemo izbaciti, skačući uz neku agresivniju glazbu ili plesom izraziti negativnu emociju. Isto tako slušajući glazbu koja nas puni, poneseni time možemo se osjećati kao da nam je netko zakačio sto pari krila na leđa i nošeni pozitivnom emocijom lakše se suočavamo sa svakodnevnim teškoćama. Evo jednoga svakodnevnog primjera: kad se vozim po velikim gužvama po gradu, izbor dobre glazbe mi odvlači pažnju od prometnoga kaosa. Uopće me gužve ne mogu izbaciti iz takta jer za to vrijeme slušam nešto što me ispunjava.

Neki kažu da odabir glazbe ovisi i o osobnosti, a ne samo o ukusu. Slažete li se s tom tvrdnjom?
O sebi govorimo mnogo izborom glazbe koju slušamo, ali ne, to ne vrijedi uvijek. Katkad uživamo slušajući glazbu koju inače ne slušamo. Rekla bih da je to stvar ukusa, osobnosti i trenutnog raspoloženja. Glazba je složena stvar, često magična. Teško ju je kategorizirati i još teže objasniti zašto nam se nešto sviđa.

Budući da na našem tržištu ima malo literature o tom spoju glazbe i psihologije, biste li se okuražili napisati neku knjigu iz tog područja i tako spojili svoje dvije profesije?
Psihologija je toliko široko područje istraživanja da je nemoguće baviti se istodobno, i to uspješno, svim granama psihologije. Prije bih se uhvatila pisanja knjige o odgoju djece, o osobnom rastu i razvoju ili iz područja organizacijske psihologije jer to je ono čime se bavim. Iako se bavim glazbom i psihologijom, nikada nisam te dvije stvari spajala. Meni su oboje ljubav i beskrajno zadovoljstvo, ali istodobno i odmor jednog posla od drugoga.

Biste li voljeli mirovinu dočekati kao glazbenica ili kao psihologinja?
Ne bih znala odgovoriti na ovo pitanje. Sto puta mi je došlo da se prestanem baviti glazbom. Ne zato što ne uživam u tome, već zbog toga što glazbenici u Hrvatskoj nemaju priliku biti profesionalci u svom poslu. Svatko je sposoban osmisliti dobar projekt, uključiti najbolje glazbenike, napraviti najbolje aranžmane, napraviti koncertni spektakl, ali to košta. Danas je problem financirati čak i videospot. Sponzori su u ovoj krizi zamrli, a teško je iz vlastitog džepa platiti 20-ak tisuća kuna koliko košta pristojan videouradak. No glazba je ovisnost. Očigledno je da neću tako lako odustati. Kriza je uvijek bilo i bit će, ali isto tako i dobrih vremena pa se nadam tim boljim vremenima. U novije vrijeme sve se više prepoznaje važnost psihologa u gotovo svom granama djelatnosti i znam da će za psihologe biti sve više posla. Možda se počnem baviti i nečim sasvim trećim. Tko zna?! Život je nepredvidiv i potpuno sam otvorena za nova znanja i poslove. Voljela bih otići u mirovinu kao zadovoljna žena, s osjećajem da sam iza sebe ostavila neki trag i da će mi mirovina biti dovoljno visoka za uživanje u staračkim danima.

Kemijska industrija

‘Europa bez kemijske industrije postaje ovisna i ranjiva’

Izgradnja mreža autocesta

Hrvatska na europskoj prometnoj karti: autoceste kao temelj logistike i trgovine 

Psihologija i majčinstvo

U ulozi majke vjerojatno griješim kao i svaka druga majka. Svi imamo svoje loše dane kada smo manje strpljivi i kada se ponašamo onako kako ne bismo htjeli. Trudim se učiti i rasti zajedno s Gitom. Ono što je izuzetno važno u odgoju je biti dosljedan. Djeca vole zadane okvire unutar kojih znaju što je dobro, a što neprihvatljivo ponašanje. To im olakšava život. Ako roditelji jedan dan reagiraju na nešto, a sutradan to isto ponašanje dopuštaju, dijete je često zbunjeno i na kraju ne razumije i ne zna kada je nešto napravilo dobro, a kada ne. Biti dosljedan znači zadano obećanje i ispuniti. Tako vam dijete vjeruje. Ako obećam da ću je voditi na predstavu, onda ću to i napraviti. Isto je i s negativnim obećanjima.