I Olimpijada u Pekingu uz sportske ima i političke i komercijalne ciljeve. Kina kao zemlja domaćin ne skriva da se uspješnom organizacijom Olimpijade želi kugli zemaljskoj predstaviti i kao miroljubiva, a ne samo kao globalna sila. U promicanje imidža uspješne miroljubive velesile sposobne da organizira najbolje Olimpijske igre u povijesti Kina je uložila 43 milijardi dolara, ponajprije u sportske objekte i modernizaciju infrastrukture. Peking je dodatno uložio još 16 milijardi dolara u proširenje metroa, izgradnju novoga terminala na aerodromu, novih hotela i kulturnih objekata te premještanje prljave industrije. Za Komunističku partiju Kine Olimpijada je prilika da potvrdi svoju političku moć, ali i sposobnost da zemljom upravlja i u 21. stoljeću, nakon što ju je iz siromašne seljačke zemlje pretvorila u treću ekonomsku silu svijeta. Masovnom je kampanjom Olimpijada za ogromnu većinu Kineza promovirana u vrhunski domoljubni događaj, u pitanje nacionalne časti i prestiža. Kina se već sada zbog Olimpijade otvorila prema svijetu, stotine godina izolacije kao da su već sada prošlost. Prognozeri najavljuje da će Kina zahvaljujući i Olimpijadi uskoro postati najpoželjnija turistička destinacija na svijetu. Unatoč euroatlantskim prigovorima da masovno krši ljudska prava, da potire identitet Tibeta ili da nemilice zagađuje i uništava prirodu zarad silovitog gospodarskog razvoja. Olimpijadu će iskoristiti i da tragom prigovora i kritika ponešto izmijeni na bolje ili da dokaže kako su optužbe pretjerane i počesto zlonamjerne jer ne uvažavaju specifične povijesne i druge kineske okolnosti.

Promicanje interesa
Kina nije ni prva ni posljednja država koja je Olimpijske igre i sport općenito upregla u promicanje državnih, političkih i gospodarskih interesa. Od pamtivijeka je tako. Državne su vlasti sport oduvijek koristile za svoje unutarnje i međunarodne interese. Vladari raznih vrsta, od careva do demokratski izabranih predsjednika država, već dvije tisuće godina slijede slogan koji je izgovorio rimski orator i satirički pjesnik Juvenal: “Panem et circenses” (kruha i igara), jer je najsažetije definirao jedno od “željeznih” pravila vladanja masama. Nahraniti podanike i potom im dati igara često je bilo sasvim dovoljno da bi se njima vladalo. Natjecanje kroz igru u osnovi je bilo motivirano i drugim porivima, ali uvijek je bilo prožeto političkim interesima. I kad se gladijatorski natjecalo u vlastiti život, ili zbog uzvišenog olimpizma, ili zarad interesa sofisticiranog krupnog biznisa, sport se nikada nije odvajao od politike. Nacija, država, zastava, himna, boja kože i druge kolektivne identifikacije neraskidivo su povezane sa sportom, ma koliko se sportski zanesenjaci zanosili vjerovanjem kako je njegova jedina i prava suština nadogradnja ljudskog duha i tijela. I olimpijske igre u antičkoj Grčkoj, iako su u vrijeme njihova održavanja prekidani svi oružani sukobi između zakrvljenih gradova-država, ipak su bile nastavak sukobljavanja drugim sredstvima, jer su pobjednici u pojedinim olimpijskim disciplinama navodno svjedočili i o uspješnosti i moći polisa kojemu su pripadali. Čak i slom antičkih olimpijskih igara svjedoči da su država i politika uvijek isprepleteni sa sportom. Milanski nadbiskup Ambrozije prigovarao je bizanstkom caru Teodoziju da dopušta održavanje poganskih višebožačkih svečanosti iako je kršćanstvo u Bizantu bilo službena religija. Olimpijske igre su prkosile vladajućem moralu i religiji, ali ipak su se održavale sve dok tadašnje zavađene “navijačke skupine” nisu izazvale krvave sukobe u kojima je poginulo više tisuća ljudi zbog čega je car Teodozije 494. godine godine zabranio njihovo održavanje. I moderne olimpijske igre, premda su obnovljene pod olimpijskom krilaticom “brže, više, jače” čiji je izvorni smisao značio “brže” u živosti duha, “više” u moralnom pogledu i “snažnije” u životu uopće, već su koncem 19. stoljeća, a pogotovo u 20. stoljeću pojedinim političarima, političkim strankama, ali i državama služile da sport iskoriste za promociju svojih ideologija ili politike. I premda su u prvoj polovici 20. stoljeća prednjačili totalitarni režimi, poput Mussolinijeva fašističkog režima u Italiji ili Hitlerove nacističke Njemačke, i u tadašnjoj demokratskoj Francuskoj, primjerice, sportsku politiku je kreiralo i vodilo Ministarstvo vanjskih poslova.

Ideja olimpizma
Sportski publicist, teoretičar i funkcioner Željko Mataja smatra da “jedina ideja olimpizma koja danas živi jest da se neovisno o rasi, spolu i vjeri ljudi okupljaju i druže. (…) Sve ostalo je upitno i svedeno na komercijalizaciju i politiku. U oba slučaja ljudi se služe nedopuštenim sredstvima, a osobito oni što misle da je uspjeh u životu vredniji od života. Drugim riječima, olimpijske su igre postale oblik natjecanja u kojima su sportaši povod multinacionalnim kompanijama, baš kao što su i politike sučeljavale kapital i ideologiju koristeći sportsko natjecanje”. U istom intervjuu koji je dao Glasu Koncila uoči prošlih Olimpijskih igara održanih u Ateni, Željko Mataja konstatira da su “posljednje romantičarske OI održane 1952. godine u Helsinkiju”. Sve poslije toga odustale su od olimpijskog romantizma i dale prednost tehnologiji radi postizanja što boljih sportskih rezultata koji su povratno svjedočili o uspješnosti pojedinih kompanija ili pak državnih politika i režima. Mataja, također, konstatira i da je Hrvatska imala svoju romantičarsku sportsku fazu: “Slobodno se može reći da su 1992. godine u Barceloni bile prave romantičarske igre Hrvata na kojima je bilo duha zajedništva u težnji za slobodom i neovisnošću Hrvatske.

To danas manje prepoznajemo zbog različitih interesa i svega onoga što se u politici dogodilo, a odrazilo se i na sport.“ Doduše, od tadašnje Matajine ocjene i u hrvatskom se sportu ponešto promijenilo, ali ne u korist olimpijskog romantizma, već se tragom svjetskih trendova sve više komercijalizira zbog čega se i politika morala ponešto povući u pozadinu, prepuštajući prve sportske upravljačke redove komercijalno efikasnijim strukturama. No ne znači da su time politika i državni interesi ”izašli“ iz sporta i sportskih natjecanja. Prije bi se dalo zaključiti kako su se politički, državni i komercijalni interesi pojedinih kompanija udružili kako bi u svoja kola upregli sport i iskoristili ga za dokazivanje uspješnosti svojih politika i modela vladanja, odnosno proizvoda. Osamostaljeni hrvatski nacionalni i državni identitet najviše su po svijetu pronijeli njezini sportaši, a mnogo su radosti i ponosa priskrbili i vlastitu narodu razgaljujući ga i homogenizirajući oko svojih sportskih uspjeha. Nema te politike koja i ubuduće neće sport koristiti za promicanje države kojom upravlja ili za ”razgaljivanje“ birača i odvraćanje njihove pažnje od gorućih egzistencijalnih problema koji ih svakodnevno tište. Sprega s komercijalnim interesima pojedinih kompanija samo je dodatna ”kvaliteta“ koja na istoj zadaći angažira političke i ekonomske interese. U sport i sportaše sve se više ulaže, njihovi rezultati stalno napreduju, zarade su i u sportu sve veće, države i političke elite, ali i kompanije i njihovi vlasnici lakše se uz pomoć sporta medijski promoviraju i postaju prepoznatlji, a time i ”prodavaniji“ na izborima ili na tržištu. Zato i traje i trajat će Juvenalovo ”Panem et circenses”.