Klavir, kralj instrumenata, proslavio je ne tako davno 300. rođendan. Za “kraljevski dio” neće se baš složiti puhači, gudači, udaraljkaši, pa ni pjevači, čiji je instrument – vlastiti glas. Ipak, instrument iz kojeg “glasovi vire”, s 52 bijele i 36 crnih tipki, koji je izmislio Bartolomeo Cristofori, venecijanski graditelj čembala, kako god da čovjek okrene, je na tronu. Može ono što drugi ne mogu.
Obitelj Gašparović, otac i sin Ljubomir i Danijel, kolekcionari su klavira. Majka Magda dugogodišnja je profesorica u Glazbenoj školi “Pavao Markovac”. Skupili su Gašparovići primjerke koji su svjetski rariteti, itekako važni za povijest naše zemlje… Usto, Danijel Gašparović jedini je menadžer, odnosno ima tvrtku za menadžment klasičnih glazbenika u ovom dijelu Starog kontinenta. Ovo je njihova, ali i naša hrvatska, klavirska priča.
Klaviri poznatih hrvatskih umjetnika, koji su bili važni za kulturno-društveni razvoj naše zemlje i Zagreba, dio su Zbirke klavira Gašparović. Drugi pravac su klaviri znamenitih bečkih graditelja iz zlatnog doba razvoja, a treći svi modeli klavira njemačke tvornice C. Bechstein, od prototipova do modela koji se i danas proizvode”, govori Danijel Gašparović, i sam vrsni pijanist, sin poznatog pijanista Ljubomira Gašparovića, dugogodišnjeg profesora na Muzičkoj akademiji.
Hrvati su prije dvije stotine godina imali novca za kupnju klavira?
“Apsolutno, Hrvatska je bila društveno razvijenija nego što mi to danas, u glazbenom pogledu, možda mislimo. Evo primjera, u našoj zemlji pronašli smo klavir M. Müller iz 1825. godine, graditelja Matthiasa Müllera, za čiju su vrijednost u to doba mogli kupiti još jedan stan. U našoj je kolekciji i klavir Johann Baptist Streicher, razvikanoga graditelja koji je u Beču bio blizak prijatelj s Johannesom Brahmsom, a isti model klavira na kakvom je sam Brahms skladao cijelog života imamo i mi u kolekciji. Taj klavir je s potpisom Anne Vranyczany – Dobrinović, a ona ga je dobila od oca baruna Nikole Vranyczanyja kao djevojka. Neki su za 13. ili 14. rođendan dobivali bicikl, a ona – klavir! Tada skupocjena igračka, danas svjedok povijesti”, govori sin Danijel.
Na klavirima iz kolekcije obitelj Gašparović organizira koncerte pa tako otac i sin sviraju festival ‘Večeri s Brahmsom’ tijekom Adventa upravo na klaviru na kakvom je Brahms skladao djela poput Mađarskih plesova, Valcera op. 39, Popijevke za glas i klavir, Tri intermezza za klavir, op. 117…
U klavirskoj kolekciji posebno je važan bečki Proksch. Nije taj klavir ni po čemu spektakularan, ali za nas je itekako važan. Upravo je na njemu, nakon što je Franjo Josip I. srebrnim batićem označio kraj radova na zagrebačkom HNK, svirao Ivan plemeniti Zajc, tada direktor Opere. Taj je klavir sam Franjo Josip I. slušao na otvorenju! Kasnije će klavir biti u vlasništvu Zajčeve učenice Olge Stunković pa njezine obitelji, a danas je kod nas… U kolekciji je i klavir Željka Senečića, čija je istaknuta scenografija u filmu “Limeni bubanj”, koji je nagrađen Oscarom, a radio je i scenografije za “Rondo”, “Tko pjeva zlo ne misli”, “12 žigosanih”…
Imamo i pariški klavir Pleyel skladatelja Marka Tajčevića, autora “Sedam balkanskih igara”, klavir poznatog baritona Vladimira Ruždjaka, koncertni klavir Svetislava Stančića, oca hrvatske klavirske pedagogije i prvog službenog profesora klavira na Muzičkoj akademiji, a kod kojega su klavir studirali Vladimir Krpan, Pavica Gvozdić, Sretna Meštrović, Dubravko Detoni, Darko Lukić, Jurica Muraj, pa i pijanist Stjepan Radić, unuk Stjepana Radića. Upravo na tom klaviru, također pariškom Pleyelu, organizirali smo, nakon što smo ga restaurirali, prvi koncert, a na njemu smo u HGZ-u svirali pijanist Nikola Kos i ja.
Prijatelj Kos specifičan je pijanist jer, osim što je završio akademiju, završio je i medicinu pa je danas kardiolog u bolnici u Vinogradskoj ulici. Na tom se klaviru, a već desetljeće organiziramo ciklus “Pleyel Svetislava Stančića”, izmijenilo nebrojeno svjetskih pijanista – Inon Barnatan, Vadim Holodenko, Andrej Gugnin, Lukaš Vondraček, Nikolaj Demidenko, Stefan Vladar, Duo Carles&Sofia, od hrvatskih Martina Filjak, Aljoša Jurinić, Lovre Marušić, Dalibor Cikojević, Đorđe Stanetti, Zoran Velić, od mladih Zvjezdan Vojvodić, Mia Pečnik, Jan Niković… svi su na njemu svirali!
Kako klavir pronalazi put do kolekcije?
Spašavamo ga! Upravo je taj Stančićev Pleyel primjer. To nam je bio i prvi klavir. Nasljednici obitelji Stančić htjeli su ga nekamo smjestiti pa je nazvala mog oca, dugogodišnjeg profesora klavira na Muzičkoj akademiji, i zatražila pomoć. On ih je uputio na muzeje, samu Muzičku akademiju, HAZU…
Riječ je o hrvatskoj baštini. Nakon pola godine javili su se vlasnici i rekli kako nisu uspjeli smjestiti klavir ni u jednu od umjetničkih institucija, ali da se javio neki birtijaš iz Zagorja, koji ga namjerava staviti u birtiju i da će taj izvaditi batiće, žice, ostaviti samo ploču te u klaviru, kao šanku, zapaliti svijeće i točiti – vinčeko. Kad je otac čuo što se sprema, odlučio je skupiti novac i otkupiti ga ne bi li ga spasio od voska svijeća i prolivenih gemišta. Na tom sam klaviru i ja učio svirati. Od ružina je drveta, predivnih boja zvuka.
Koliko u kolekciji imate klavira?
Više od 50 i svi imaju svoju priču, jedinstveni su, vrlo rijetki u svjetskim razmjerima i svaki je po sebi specifičan. Nije poanta da je klavir samo iz razvikane tvornice, iako su naši klaviri redom od najznačajnijih graditelja, već da instrument i priča povijest – skupljamo samo takve.
Spomenuli ste Bechsteinove klavire, o kakvima je riječ?
Imamo sve prototipove, a jedan od njih je i model iz 1869. godine, na kojem je Hans von Bülow praizveo čuveno kapitalno djelo pijanizma Sonatu u H-molu Franza Liszta. Kažem, ti su prototipovi iz kolekcije posebni jer ih čak ni zaklada Bechstein Stiftung nema u svojoj kolekciji.
Gdje ste ih sve pronalazili?
U jednom smo selu pokraj Križevaca pronašli klavir koji je vlasnica držala – u štali, među kokama, zatrpan sijenom. Sav se bio raspao. Znali smo klavire spašavati i od – snijega! Jedan je bio na balkonu, imao je pola metra snijega na sebi, a njega smo, kako bismi ga spasili, morali sušiti infracrvenim lampama za piliće koje smo posudili od prijatelja. U Dubrovniku smo pronašli fenomenalan klavir u kojem su živjeli – miševi. Bilo je i klavira zatrpanih ormarima, stolcima, smećem, ali i jedan fantastični instrument koji je 200 godina stajao u kući koja se rušila pa smo ga spasili prije nego što su bageri počeli raditi svoj posao.
Kako restaurirate instrumente?
Otac Ljubomir radi s kolegama iz Beča, poput restauratora za povijesne klavire iz Kunsthistorisches Museuma, a pomaže mu i jedan od najboljih restauratora na svijetu Albretch Czernin. Restauriraju se muzejski, što znači da se sve što je originalno obnavlja i oživi. Na kraju, nije nužno da je baš svaki klavir u svirnom stanju, nego da se održi živim. Naime, da svakih nekoliko dana uštimavamo po jedan, samo bismo to radili!
Gdje su danas klaviri?
Tražimo već godinama trajno rješenje. Razgovaralo se o tome da budu izloženi u Palači Grličić-Jelačić nasuprot Markovoj crkvi, no na to se zaboravilo. Ideja je bila da se tamo smjeste neki klaviri, napravi koncertna dvorana, kavana s restoranom, restauratorski prostor, kao i saloni s klavirima, u kojoj bi svaki klavir imao svoj salon, pričao o povijesti te bi se na njima moglo svirati. No, ta priča više se ne spominje. Šteta, ostale zemlje ulažu u svoju klavirsku baštinu. To je i kulturna, turistička, ali i edukativna tradicija. Danas su u trošnom i vlažnom prostoru u Dubravi, prekriveni najlonima, čekaju bolje sutra…
Postoji li interes javnosti za povijesne klavire?
Kako da ne, kada smo 2012. godine radili izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, na kojoj je bilo deset klavira, ona se morala produljiti koliki je interes bio… Ljude to zanima. Ti klaviri nisu kao ovi danas, koji su redom unificirani, svi su crni, identičnih dimenzija i svi zvuče otprilike slično. Povijesni klaviri drukčije su se štimali, ton a1 nije kao inače štimam na 440 ili 442 Hz, već niže, na 436, 438… Nisu bili toliko glasni, nisu imali željezne rame, bili su – posebni, specifični…
Koje glazbene cikluse organizirate?
“Ciklus Cristoforium” u Institutu Liszt Zagreb, ciklus “Pleyel Svetislava Staničića” u Hrvatskom državnom arhivu, “Ciklus Glazbena Rijeka” u Palači šećera u Rijeci, “Festival Hrvatskih glazbenika u Beču”, “Festival Dani Josipa Kašmana”, “Međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro”… Tjedno radim, u pravilu, po dva koncerta.
Jedini ste menadžer za klasične glazbenike, koga sve zastupate?
Tvrtka se zove Cristoforium Art, nazvana upravo po izumitelju klavira Bartolomeu Cristoforiju. Njegovi klaviri danas se čuvaju – pod laserima, kao izlošci u Louvreu. Jedan je u Metropolitan Museumu u New Yorku, taj je iz 1720. godine, drugi iz 1722. u rimskom je Museou Nazionale degli Strumenti Musicali, treći iz 1726. godine je u Leipzigu u Musikinstrumentenmuseumu. No, vratimo se klasičnim glazbenicima, uvidio sam kako se nitko u regiji ne brine o njima, kao što se brine o glazbenicima u pop ili zabavnoj glazbi, te zaključio kako su na nas klasičare zaboravili.
Tu sam uvidio nišu koja se može sjajno razvijati. Danas, deset godina poslije, zastupam neke od najpoznatijih glazbenika svjetske klasične glazbe, kao što su Julian Rachlin, jedan od najznačajnijih violinista, violista i dirigenata današnjice, koji svira u najvećim dvoranama svijeta, od Royal Albert Halla, La Scale, Sydney Opere, Olympije, ali i s najpoznatijim orkestrima, od Berlinske filharmonije, Bečke filharmonije, Čikaške filharmonije…
Zastupam i Romana Simovića, koji je koncert-majstor Londonskog simfonijskog orkestra, a dakako da obojica sviraju na Stradivarijevim violinama. Tu su i slavni pijanist Vadim Holodenko, Andrej Gugnin, Alexander Gadjiev, Roby Lakatos, Aljoša Jurinić, Lovre Marušić, ansambl Janoška, Camerata Zürich, Sinfonia Rotterdam… Najvažnije, želio bih da i našu klavirsku povijest, ovu iz obiteljske kolekcije, ljudi mogu vidjeti jer itekako svijetu imamo što pokazati… Ako se povijesnim klavirima mogu hvaliti New York, Rim ili Leipzig, zašto ne bi mogao i Zagreb? A na našima bi se, svima, moglo i – svirati!
