Hrvatski fond za privatizaciju većina u Hrvatskoj percipira po potezima o kojima su mediji brujali, a koji u široj javnosti nisu bili popularni. No, iz te mnogima omražene institucije u novije vrijeme mogu se čuti i drugačiji taktovi. Preciznije, talijanske kancone. Možda ga još niste prepoznali, no u vodstvu Fonda posljednjih godina je i “mladić koji obećave” sa Splitskog festivala – Josip Matanović Matanova. Ako niste, ne čudi, jer Matanović je kao potpredsjednik u Fondu zadužen za vrlo ozbiljno i zahtijevno područje pravnih poslova. Njegov odjel ima trenutno oko 6,5 tisuća predmeta, a od početka pretvorbe kroz ruke pravnika Fonda prošlo je 30 milijuna dokumenata.

Očuvan glas
Zna li se, pak, da gotovo svaki privatizacijski projekt, uz sve neminovne socijalne napetosti, prate i politička prepucavanja, ne čudi da se nakon tridesetgodišnje stanke Josip Matanović ponovno vratio na glazbenu scenu. Kao potpredsjednik Fonda već je objavio nosač zvuka s nekima od najljepših talijanskih kancona, poput Gente di mare, Vino amaro ili Piazza grande. Matanoviću su, kako i sam kaže, prije trideset godina predviđali veliku karijeru. “Teško je govoriti o sebi”, započinje naš razgovor. Nakon toliko godina i sam se, dodaje, čudi kako je ostao “mlad u glasu”. “Gotovo sve možete ponoviti nakon trideset-četrdeset godina, u smislu pisanja i slično, no da vam glas ostane isti, a da gotovo uopće više ne pjevate, to je rijetko”, kaže Matanović, koji ponekad zapjeva za svoje prijatelje ili pak na tradicionalnoj Sinjskoj noći u Zagrebu, koju kao rođeni Sinjanin ne propušta nijedne godine. U svijet glazbe ušao je još kao dječak. Sklonost glazbi bila je tradicija u njegovoj obitelji – teta je, priča nam, za vrijeme stare Jugoslavije pjevala operete, otac mu je bio jedan od najboljih bas pjevača u gradskome zboru u Sinju, a i brat je bio predan glazbi, dok mu je jedan bliži rođak solist u Brodosplitu, najboljem muškom zboru, a prvak opere u Splitu, pokojni Ante Matanović, bio mu je stric. “I ja sam pohađao glazbenu školu i bio sam solist i u glazbenoj školi i u crkvenom zboru u Sinju, a kao gimnazijalac organizirao sam niz kulturnih i glazbenih aktivnosti i događaja u Gradu Sinju, sjeća se Matanović, čija ljubav za kancone traje još od rane mladosti. To je glazba, reći će, koja je obilježila njegovo odrastanje. ”Bilo je to vrijeme kada je talijanski San Remo bio pojam za cijelu Europu. Ne bi bilo čovjeka na cesti kada bi se prenosilo festival, kao da je kakva važna nogometna utakmica”, s nostalgijom govori Matanović. Prvi značajniji iskorak na glazbenoj sceni potpredsjednik Fonda za privatizaciju napravio je na natjecanju pjevača amatera Zlatni trubadur u Splitu, još 1966. godine, kada je osvojio prvo mjesto. Bilo mu je tada sedamnaest godina. Na natjecanju su ga pratili Batali, u čijem je sastavu tada na glasoviru nastupao i Oliver Dragojević, a na bas gitari svirao je Josip Dikan Radeljak.

Opet hitovi?
Nakon toga probio se i do trećeg mjesta u Zagrebu na natjecanju pjevača amatera Jugoslavije. To mu je otvorilo put za daljnju karijeru u glazbi. Najprije je nastupao sa sinjskom grupom Alkari, u kojoj je bio i sinjski glazbenik Dražen Žanko, te Mojmir Čačija, šef klape Sinj, koji je radio i aranžmane za Matanovin CD. S Alkarima je Matanović tijekom studija u Zagrebu, početkom sedamdesetih, nastupao na tada popularnim studentskim plesnjacima. Tri godine nastupao je i na Splitskom festivalu, kao solist grupe Fortuna. Tako je 1974. godine bio zapažen s hitom Sto ljudi, sto ćudi (tako kažu stari ljudi. A iz našeg malog mista svaka ti je cura ista. Pa ma kakva ona bila, svaka bi se udat tila…). Vrhunac, pak, doseže godinu dana kasnije, kada je otpjevao prvonagrađenu pjesmu u večeri šansona Ferata. “Te večeri kad sam pobijedio, Oliver je s Galebom bio četvrti! A Oliverov je Galeb broj jedan cjelokupne hrvatske glazbe”, kaže Matanović. Oliver je, međutim, nastavio karijeru, putem koji ga je eto doveo sve do Pariza, a Matanović je nakon osvajanja Splita otišao – u vojsku. Kad je konačno skinuo uniformu, posvetio se pravu. Počeo je raditi pri tadašnjim željeznicama, najprije u pravnoj službi radne zajednice ŽTP Zagreb, a potom u organizaciji za konzalting i projektiranje tog poduzeća, gdje je proveo daljnjih trinaest godina. U Hrvatski fond za privatizaciju prešao je 1993. godine kao savjetnik. Vremenom je napredovao do šefa odjela za reviziju, pomoćnika pravnog sektora, potom potpredsjednika za zajedničke poslove i sada je potpredsjednik za pravne poslove. “Kad gledam koliko sam mogao napraviti za ovih proteklih trideset godina, žao mi je što sam napustio glazbu. Možda sam mogao i lakše proći u životu, jer pravo je težak posao, a naročito u Fondu za privatizaciju”, kaže Matanović. Kancona je, požalit će se, danas uglavnom zaboravljena, a posebno u medijima u kojima je kanconu potpuno istisnuo “virus narodnjačke nekvalitetne glazbe”. Iako, smatra Matanović, ima i danas kvalitetne glazbe, ali “ima i puno više onoga što se niti ne bi moglo nazvati glazbom”.

“O ukusima je teško govoriti, no mnogo toga ne zaslužuje zvati se glazbom, ni po glazbenoj formi, ni po tekstovima koji su loši. Ne zato što sam pripadnik srednje generacije i poklonika talijanske kancone koja je izvorište zabavne glazbe, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi, no moram reći, ta glazba sigurno ne stvara pozitivne stavove današnjih mladih prema životu i svijetu”, zabrinuto će Matanović. To, ali i ljubav prema lijepoj glazbi i prijateljski nagovor potaknuli su ga je da se ponovno vrati kanconi i snimi CD. Prije njega samo je Tomislav Ivčić snimi album s talijanskim kanconama u Hrvatskoj. “Osjetio sam da ponovo mogu napraviti nešto, za moje zadovoljstvo i zadovoljstvo onih koji vole tu vrstu glazbe, a odjeci su odlični, kako glazbenih stručnjaka, tako i kritike, pa mi je to dalo snagu da počnem raditi i na novom CD-u”, otkriva Matanović. Novi CD s talijanskim kanconama biti će gotov već ovoga ljeta, a promociju Matanović planira na jesen u Tripalovoj palači u Sinju, te potom i u Zagrebu.