EN DE

Reperska ‘pršut-zvijezda’

Autor: Ksenija Puškarić
07. prosinac 2007. u 06:30
Podijeli članak —

Mladen Nekić Mataš u ovotjedni koncert repera 50 centa uložio 200 tisuća eura

Što je zajedničko američkom reperu 50 centu i Mladenu Nekiću, vlasniku pršutane Mataš M. N.? Naizgled ništa. Fifty a.k.a. Curtis Jackson, 32-godišnjak iz Queensa, trenutno je možda jedan od najpoznatijih hip-hop zvijezda, a Nekić je hrvatski poduzetnik koji se bavi uzgojem i proizvodnjom pršuta i drugih suhomesnatih delicija. I jedan i drugi su biznismeni, samo s različitim predznacima. Prvi živi svoj američki san. Majka mu se predozirala, odgojala ga je baka i ulica, bio je nekoliko puta ranjen, ali našao se u pravo vrijeme na pravom mjestu. Karijera mu je krenula tek kad ga je po svoje uzeo Eminem, koji ga je lansirao u zvjezdani status. Nekićev životni uspjeh malo je drukčiji. Kada je u rodnim Jasenicama prije pet godina htio na obiteljskom zemljištu urediti pogon za proizvodnju pršuta mislio je da će mu to biti samo hobi. No, s vremenom hobi mu je postao životni poziv, te je napustio dobro plaćeni posao u jednoj banci i potpuno se posvetio proizvodnji vrhunskih dalmatinskih pršuta.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Klape, a ne reperi
Nekić ne sluša 50 centa. U njegovoj zbrici CD-a u zagrebačkom uredu prevladavaju klape. Ali on zna da su Fiftyjevi obožavatelji, ti koji su dva sata skakali uz ritmove i rime poznatog njujorškog repera, njegovi budući potrošači. “Potrošači koji će danas-sutra završiti škole, pronaći posao, osnovati obitelji. Na svom će stolu htjeti objedovati samo kvalitetne proizvode, a mi upravo to i proizvodimo. Kvalitetan i ukusan pršut, buđolu, pancetu i velebitsku salamu”, objašnjava Nekić svoj neobičan marketinški pothvat. Taj se potez možda pokazao i presedanom u svjetskim glazbenim kretanjima, jer pretpostavljamo da je Hrvatska jedina zemlja gdje su se ulaznice za koncert održan u ponedjeljak u Domu sportova mogle kupiti u pršutoreznicama i trgovinama. Da bi hrvatski klinci uživali u koncertu Nekić je uložio oko 200.000 eura, a sudeći po interesu medija, nije pogriješio. Primio nas je u svom uredu u Miramarskoj ulici u Zagrebu koji baš po ničemu nije pretenciozan. Radnu atmosferu nitko nije ni pokušavao sakriti, a dolazak novinara i fotoreportera nikoga nije impresionirao. Dok smo razgovarali sa “kraljem pršuta” mobitel mu nije prestajao zvoniti. Potpuno smiren i sabran Nekić je istodobno odgovorao na naša pitanja, internet bankarstvom obavljao transakcije koje ne mogu čekati ni minute i dogovarao se sa suradnicima. “Nakon što je koncert završio mogu samo reći da sam prezadovoljan. Najvažnije mi je bilo da sve prođe u redu i bez ekcesa. Bojao sam se malo, ali sad mirno spavam”, kaže Nekić. Odrastao je u Jasenicama, malenom mjestu pokraj Masleničkog mosta. Kako se s obitelji preselio u Zadar, djedovina je ostalo zapuštena, a i rat je učinio svoje. “Kako je mjesto prometno dobro povezano, odlučio sam s projektantom pokrenuti gospodarsku djelatnost. Kako je u Dalmaciji proizvodnja pršuta obiteljsko naslijeđe, a tradicionalne recepture jamče izvrstan okus, odlučio sam od stare kuće napraviti pršutanu u kojoj sam u početku mislio proizvoditi tek 500-tinjak pršuta. No, moj je projektant imao tri verzije za izgradnju pogona, malu, srednju i veću, pa sam odlučio malo riskirati i izgradili smo pogone za uzgoj 20 tisuća pršuta godišnje”, priča Nekić koji za sebe kaže da je hrvatski lider u proizvodnji autohtonog dalmatinskog pršuta. Danas proizvodi čak 35.000 pršuta, što predstavlja 60 posto ukupne hrvatske proizvodnje. Ponosi se najvećim brojem ugovora sa proizvođačima svinja, uglavnom iz Slavonije i središnje Hrvatske, za ciljani uzgoj suhomesnatih delicija. Samo takve posebne svinje jamče da uz tradiocionalne recepture na stolu uživamo u pravim blagodatima. Vlastite farme nema, jer drži da bi svinje previše zagadile prirodni okoliš Dalmacije koja se najviše uzdaje u turizam.

Što je zajedničko američkom reperu 50 centu i Mladenu Nekiću, vlasniku pršutane Mataš M. N.? Naizgled ništa. Fifty a.k.a. Curtis Jackson, 32-godišnjak iz Queensa, trenutno je možda jedan od najpoznatijih hip-hop zvijezda, a Nekić je hrvatski poduzetnik koji se bavi uzgojem i proizvodnjom pršuta i drugih suhomesnatih delicija. I jedan i drugi su biznismeni, samo s različitim predznacima. Prvi živi svoj američki san. Majka mu se predozirala, odgojala ga je baka i ulica, bio je nekoliko puta ranjen, ali našao se u pravo vrijeme na pravom mjestu. Karijera mu je krenula tek kad ga je po svoje uzeo Eminem, koji ga je lansirao u zvjezdani status. Nekićev životni uspjeh malo je drukčiji. Kada je u rodnim Jasenicama prije pet godina htio na obiteljskom zemljištu urediti pogon za proizvodnju pršuta mislio je da će mu to biti samo hobi. No, s vremenom hobi mu je postao životni poziv, te je napustio dobro plaćeni posao u jednoj banci i potpuno se posvetio proizvodnji vrhunskih dalmatinskih pršuta.

Klape, a ne reperi
Nekić ne sluša 50 centa. U njegovoj zbrici CD-a u zagrebačkom uredu prevladavaju klape. Ali on zna da su Fiftyjevi obožavatelji, ti koji su dva sata skakali uz ritmove i rime poznatog njujorškog repera, njegovi budući potrošači. “Potrošači koji će danas-sutra završiti škole, pronaći posao, osnovati obitelji. Na svom će stolu htjeti objedovati samo kvalitetne proizvode, a mi upravo to i proizvodimo. Kvalitetan i ukusan pršut, buđolu, pancetu i velebitsku salamu”, objašnjava Nekić svoj neobičan marketinški pothvat. Taj se potez možda pokazao i presedanom u svjetskim glazbenim kretanjima, jer pretpostavljamo da je Hrvatska jedina zemlja gdje su se ulaznice za koncert održan u ponedjeljak u Domu sportova mogle kupiti u pršutoreznicama i trgovinama. Da bi hrvatski klinci uživali u koncertu Nekić je uložio oko 200.000 eura, a sudeći po interesu medija, nije pogriješio. Primio nas je u svom uredu u Miramarskoj ulici u Zagrebu koji baš po ničemu nije pretenciozan. Radnu atmosferu nitko nije ni pokušavao sakriti, a dolazak novinara i fotoreportera nikoga nije impresionirao. Dok smo razgovarali sa “kraljem pršuta” mobitel mu nije prestajao zvoniti. Potpuno smiren i sabran Nekić je istodobno odgovorao na naša pitanja, internet bankarstvom obavljao transakcije koje ne mogu čekati ni minute i dogovarao se sa suradnicima. “Nakon što je koncert završio mogu samo reći da sam prezadovoljan. Najvažnije mi je bilo da sve prođe u redu i bez ekcesa. Bojao sam se malo, ali sad mirno spavam”, kaže Nekić. Odrastao je u Jasenicama, malenom mjestu pokraj Masleničkog mosta. Kako se s obitelji preselio u Zadar, djedovina je ostalo zapuštena, a i rat je učinio svoje. “Kako je mjesto prometno dobro povezano, odlučio sam s projektantom pokrenuti gospodarsku djelatnost. Kako je u Dalmaciji proizvodnja pršuta obiteljsko naslijeđe, a tradicionalne recepture jamče izvrstan okus, odlučio sam od stare kuće napraviti pršutanu u kojoj sam u početku mislio proizvoditi tek 500-tinjak pršuta. No, moj je projektant imao tri verzije za izgradnju pogona, malu, srednju i veću, pa sam odlučio malo riskirati i izgradili smo pogone za uzgoj 20 tisuća pršuta godišnje”, priča Nekić koji za sebe kaže da je hrvatski lider u proizvodnji autohtonog dalmatinskog pršuta. Danas proizvodi čak 35.000 pršuta, što predstavlja 60 posto ukupne hrvatske proizvodnje. Ponosi se najvećim brojem ugovora sa proizvođačima svinja, uglavnom iz Slavonije i središnje Hrvatske, za ciljani uzgoj suhomesnatih delicija. Samo takve posebne svinje jamče da uz tradiocionalne recepture na stolu uživamo u pravim blagodatima. Vlastite farme nema, jer drži da bi svinje previše zagadile prirodni okoliš Dalmacije koja se najviše uzdaje u turizam.

Nema brenda
Mataš pršutane uvele su HASAP, sustav za kontrolu zdrvastvene ispravnosti hrane, a prije par godina dobili su i cerfitikate ISO 9000 za kontrolu kvalitete i ISO 14000 za zaštitu okoliša. Njihov dalmatinski pršut i pečenica nose naziv izvorno Hrvatsko, a buđola i panceta imaju priznanje Hrvatska kvaliteta. “Naš je proizvod vrlo kvalitetan, ali i mi osjećamo nelojalnu konkurenciju jer ne postoji kontrola deklariranja proizvoda koja bi utvrdila može li neki proizvod nositi naziv dalmatinski pršut. Ne postoji zaštićeni brend, ali niti dovoljna količina koja bi, uz norme kvalitete, činile taj brend. Ne možete u inozemstvu stvarati brend sa proizvodnjom sa stotinjak tisuća pršuta kada Italija proizvodi oko 80 milijuna, a konačni proizvod im nije ni izbliza poput našeg. Mi insistiramo na tradicionalnom načinu pripreme pršuta. Ciklus započinje ulaskom mesa u sol najviše 72 sata nakon klanja. Suho soljenje traje dva tjedna, slijedi prešanje uz istodobno preslagivanje, da svaki pršut bude pod jednakim pritiskom, što također traje 15 dana, a nakon toga pršuti idu na dimljenje koje prestaje nakon 45 dana. Potom idu u skladišni prostor u kojima struji zrak i gdje zriju minimalno 10 mjeseci”, objašnjava Nekić čiji se proizvodi jedu u Njemačkoj, Kanadi, u privatnim kuhinjama obitelji Lukšić u južnoj Americi, te uglavnom po veleposlanstvima. Lani je dobio priznanje za poduzetnika godine koje mu je dodijelio Zavod za poslovna istraživanja. No, tek nakon dovođenja 50 centa postao je medijska “pršut-zvijezda”.

Autor: Ksenija Puškarić
07. prosinac 2007. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close