Prva generacija biogoriva (poput etanola) trebaju se smatrati razvojnim korakom ka novim ekološki povoljnijim alternativama, poput goriva iz otpada. Razlog je što se nikada neće moći proizvesti dovoljno goriva “na veliko”, smatraju u UOP-u, vodećoj kompaniji za razvoj procesa i tehnologija rafinerizacije naftnih derivata. Potvrđuje to i Carlos Cabrera, predsjednik upravnog odbora tvrtke UOP, tvrdnjom da “druga generacija goriva može imati važnu ulogu u smanjenju emisija CO2 u prometu. Međutim on ističe i brojne izazove koji se moraju svladati prije nego što se to postigne.” “Kapacitet biogoriva u doprinosu borbi protiv klimatskih promjena neće biti određen učinkovitošću samih goriva nego količinom goriva koja se mogu proizvesti”, kaže Cabrera. Dok su biogoriva prve generacije sposobna emitirati manje CO2 od konvencionalnog benzina ili dizela, učinak koji će imati na ukupni prometni sektor (u usporedni sa učinkom na prehrambeni sektor) biti će zanemariv. Nadalje – objašnjava, to je problem i “reda veličine”: količina nafte koja se troši i rafinira svakoga dana veća je od kapaciteta postojećeg poljoprivrednog sektora koji bi trebao opskrbljivati tj. zamijeniti tu količinu. Osim ako se ne okrenemo otpadu čime bi mogli postići znatno smanjenje. Moguće bi bilo smanjiti emisije za pola do dvije trećine CO2 u sektoru prometa. Gubitak bioraznolikosti i sječa velikih površina šuma – što dugoročno dovodi do povećanja koncentracije CO2 – također jest i rizik za razvoj prve generacije biogoriva, objašnjava Cabrera. Cabrera opravdava spori razvoj druge generacije biogoriva sljedećim: “Obrtanje prirodnih tokova nije jednostavno, čak i ako uspijemo. Na nesreću, tehnologija je nepredvidiva. Ponekad se dešavaju nagli proboji, ponekad ne. Smatram da je pravi razlog što ovaj razvoj toliko traje u tome što još nema poticaja, a ne postoji ni ekonomski profit. Ljudi moraju uzimati resurse sa drugih mjesta da bi ulagali u ove tehnologije, za koje je ishod trenutno nesiguran.

A potrebna su i velika ulaganja. Sve to zajedno stvara veliki problem.” On vjeruje da vladine potpore i ulaganja mogu pomoći: “Znanje se ne stvara ukoliko se ne uloži dovoljno resursa. Tako je potrebna kritična masa, i smatram da se ona upravo počinje razvijati. Ako vlade zaista žele da se to desi, trebati će nam dva do tri puta više investicija nego što imamo danas.”Komercijalizacija druge generacije biogoriva neće zahtijevati samo tehnološke proboje, nego će biti neophodno razviti potpuno novu infrastrukturu, naglašava Cabrera. “Logistika i tehnologija su još na početnom stupnju. Kod drveno-celuloznog otpada, potrebno je sakupiti milijardu listova, zatim je potrebno imati infrastrukturu za prikupljanje poljoprivrednog otpada, drvnih ostataka, trave koja se ne koristi, te ih sve donijeti u centar koji će ih procesuirati. Dio posla smo napravili, ali nismo ni blizu ekonomskog rješenja.”Cabrera vjeruje da biotehnologija može odigrati važnu ulogu u postizanju proboja u razvoju biogoriva. “Nije upitno da biotehnologija – ako je uspješna – može imati veliki učinak, jer se temeljito mogu promijeniti osobine proizvoda s kojim se starta, iako naglašava, to donosi znatna moralna i etička pitanja, kao i posljedice koje su teško predvidive, jer kada se počne mijenjati način na koji nešto raste ili se reproducira, znanstvenici tada misle da imaju stvari pod kontrolom, ali životni cilus je vrlo kompliciran.”“Kvalitetna, solidna, operativna tehnologija, koja je komercijalno predstavljena, i reda veličine, točnije učinka na transportni sektor još je pet do deset godina daleko”, zaključuje Cabrera.