Vremeplovom oko petnaestak minuta ravno i – stigli ste. Mnogi će reći, “u sam raj na zemlji”. Mjesto na kojem je vrijeme odavno stalo, a prošlost se ukorijenila odlučna da ostane zauvijek. U stvarnosti, riječ je o kratkom putu brodom imena Veli Brijun na otočje koje pod rajskim plaštem svoje posebne mikro klime skriva – propadanje.
Iako primaju turiste koji na otoku spavaju i posjetitelje koje vode u obilazak, Brijuni istarsko otočje, na kojem je prije samo 130 godina carevala malarija, nisu primarno turistička destinacija. To će predstavljajući nastojanja svojeg tima da otočje sačuvaju, zaštite i održe na više načina naglasiti Nataša Stojkovski, ravnateljica Javne ustanove Nacionalni park Brijuni.
“Mi smo zaštićeno područje”, kaže Stojkovski, a glasnogovornica Reanna Relić naglašava: “Vi govorite o turizmu, a mi o zaštiti prirode. To su vam dvije različite umjetnosti”. Slažući se da se nećemo u potpunosti oko svega složiti s čelnim ljudima Nacionalnog parka obišli smo brijunske nekretnine pod njihovim upravljanjem. Nakon više godina truda i nastojanja da od konzervatora dobiju potrebna odobrenja, Brijunima se smiješi obnova Vile Kupelwieser uspiju li krajem kolovoza na natječaju iz europskog Integriranog teritorijalnog programa 2021.- 2027. dobiti ciljanih 5,2 milijuna eura namijenjenih otočkim projektima u Istarskoj županiji.
Zub vremena
“Jedini smo projekt koji je dobio dovoljno bodova za prolaz, pa smo optimistični”, kaže arhitektica Marina Giachin Paoletić, voditeljica Odjela za pripremu i provedbu projekata NP Brijuni.
Vila koju je projektirao Ferdinand Geyer trenutačno je u prilično očajnom stanju, a preuređuje se prema projektu arhitektonskog ureda Emila Jurcana. Nagrizao ju je zub vremena potpomognut strogim propisima o zaštiti kulturne baštine. Zgrada je to u blizini pristaništa na Velom Brijunu kraj koje se danas nalazi parkiralište za bicikle i električne automobile namijenjene iznajmljivanju, nekad zvana Vila Zagorka, ali je prije toga bila dom obitelji Kupelwieser.
“Imamo stare fotografije prema kojima je rađen novi projekt. Promijeniti ćemo krov kako bi odgovarao originalnom krovu iz Kupelweiserovog vremena i time ćemo dobiti dodatni tavanski prostor”, kaže arhitektica Giachin Paoletić.
Kako tumači zgrada koja je zahvaljujući preinakama kroz godine izgubila prvobitnu simetriju u obnovi će je dobiti natrag. Stara drvena vrata vile otvorio nam je Marko Benazić, voditelj Odjela održavanja i prijevoza NP Brijuni uz poziv da se slobodno uspnemo zavojitim, nekad luksuzunim kamenom popločanim stubištem, ali i danas prekrivenim prašnjavim tepihom po kojem je kročio i sam Josip Broz Tito iz čijeg su vremena i lusteri na plafonima.
Giachin Paoletić tumači što će se sve na zgradi promijeniti… “Sa stražnje strane zgrade nadogradit će se dva nekadašnja istaka stražnjih ulaza i balkon, a uklanja se naknadno dodana heksagonalna balustrada”.
Radovi će, kako najavljuje, trajati tri godine, a nada se da bi pod skelama mogla biti već iduće godine. U vili je danas uređena, pa i klimatizirana tek jedna prostorija koja služi kao ured nikom drugom nego voditelju održavanja i u kojoj se, kaže Giachin Paoletić, po naređenju konzervatora mora sačuvati kamin iako nije iz Kupelwieserova vremena. Priča o obnovi njegove vile može se ispričati kao priča o brijunskom paradoksu.
Strani radnici
Paul Kupelwieser bio je austrijski industrijalac i bogataš, dugogodišnji direktor Vitkovice, najveće austrougarske željezare u Ostravi, današnjoj Češkoj u kojoj je prema znanstevnom radu Jasenke Kranjčević sa Sveučilišta Juraja Dobrile u Puli u drugoj polovici 19. stoljeća ostavio trag kao veliki modernizator.
Privatnim kapitalom jeftino kupuje malarične Brijune te dovodi na njih budućeg nobelovca iz područja medicine Roberta Kocha kako bi ih izliječio. Kupelwieser je ulaganjem privatnog kapitala brijunsko otočje oteo prirodi koja je tamo smjestila močvare i malariju, morski mulj i kamen s tek pokojom biljkom i nekolicinom stabala. Danas njegov brijunski dom propadajući dugo čeka na odobrenje javnog novca kako bi ga se obnovilo, a zakoni onemogućavaju investiranje privatnog kapitala u otočje.
“U vili Kupelwieser uređuje se posjetiteljski centar sa stalnim muzejskim postavom koji uključuje muzejsku građu obitelji Kupelwieser, sa svim pripadajućim predmetima, a centar će biti otvoren tijekom cijele godine”, kaže ravnateljica Stojkovski. Ispriča li posjetiteljski centar cijelu priču o Kupelwieseru, u njoj će stajati i da je taj Austrijanac u svojim memoarima zabilježio zašto se odlučio za kupnju Brijuna.
“Kao Austrijanac osjećao sam se posramljen. Do tada nisam poznavao austrijski jug i nisam mogao zamisliti da se u Austriji može pronaći nešto slično toj nebrizi za zemlju. Odlučio sam kupiti otočje nošen željom da dio našeg austrijskoga juga učinim nečim mnogo boljim nego što sada jest”, prenio je portal Helloistria.com iz memoara pod naslovom “Iz sjećanja starog Austrijanca”, prevedenih na hrvatski jezik tek 1993. Iako su Beču objavljeni još 1918. godine. Danas dio hrvatskog sjevera, Brijuni također pričaju priču o tome koliko su zanemareni. U okviru financijskih mogućnosti koje daje okvir Javne ustanove, reći će ravnateljica Stojkovski, uz Kuppelweiserovu vilu izrađuju se planovi za obnovu vila Fažanke i Perojke te Zimskog bazena uz hotel Neptun koji se već godinama ne može niti vidjeti zbog upozorenja da je radi ugrožene statike zgrade u kojoj se nalazi to opasno.
A imao je prvi grijani zimski bazen s morskom vodom 1913. godine, sagrađen s ciljem razvoja Brijuna kao lječilišta Austrougarske Monarhije. Vila Fažanka u vrijeme je našeg posjeta u okrilju svojih starih soba, škripećih vratnica i potrganih škura iza kojih se probija zadah namješataja iz 1960-tih ugostila članove teatra Ulysses, pa se u nju nije moglo ući. Vila Perojka ne može ugostiti ni glumce ni novinare jer su statičari, kako nam na otoku kažu, rekli da zgrada nije sigirna za ulazak. Ali ipak ispred nje o tome ne postoje nikakva upozorenja.
Nekadašnji hoteli Jurina i Franina danas su prljave poluruševine, ispunjene starim potrganim namještajem, a zahavljujući tome što još uvijek imaju zeleno svjetlo od statičara, u dijelovima nekadašnjeg hotela Jurina borave strani radnici, većinom iz Azije, a u Franini glumci teatara Ulysses. Zeleni Cadilac koji su iseljenici u Kanadu 1953. godine poklonili jugoslavneskom predsjedniku Josipu Brozu Titu restauriran stoji parkiran pokraj muzeja u kojem je ispričana priča o Titu na Brijunima na gornjem katu.
U prizemlju je muzej prepariranih životnja koje su nekada živjele na otoku u vrijeme kada ga je Tito praktično privatizirao za sebe, ostvarivši ono što unatoč nastojanju nije uspjelo austrougarskom prestolonasljedniku Franji Ferdinandu prije Prvog svjetskog rata. Brijuni se hvale živim svijetom na otoku, ali danas je u muzeju više prepariranih vrsta životnja nego ih je na otoku živih, dok prostor nekadašnjeg zoološkog vrta obrasta u korov. Iznad parkiranog Cadilaca, u kojem pola sata vožnje stoji 700 eura, izdiže se velika, prazna, propala zgrada u koju se također ne može ući. To je Vila Marica za koju, baš kao ni za Jurinu i Fnaninu, ne postoji niti idejni plan obnove, a kamoli njegova moguća realizacija.
Ljepota ugođaja
Zatvoren je i Etnografski muzej na Velom Brijunu. Razlog je ponovno ugrožena statika zgrade, bez izvjesnog roka u kojem bi mogla biti obnovljena. Derutna i netaknuta ostaje i zgrada iza kafića i restorana Školjka koji je uz suvenirnicu u koncesiji, a koristi je danas takvu kakva jest uprava Nacionalnog parka. Koncesionar Školjke Marinko Gazić u prolazu nam kratko kaže kako koncesiju plaća “175 tisuća eura plus PDV”, a na pitanje isplati li mu se poslovati na Brijunima odgovara:
“Ne bih ovu lokaciju mijenjao za kopno ni za duplo veću zaradu jer ja ovdje imam mir, dvije kćeri mi rade u suvenirnici, a sin mi je odrastao u idili otoka”. Gazić time podcrtava ono što s otoka odnose brojni njegovi posjetitelji, a svodi se na oduševljenje jedinstvenošću ugođaja koji pruža. Ljepota tog ugođaja učinkovito će poput neke posebne vrste magle sakriti od pogleda propadanje na Brijunima, otočju za koje će razočarani njegovom sudbinom reći da predstavlja “ikonu hrvatske nemoći da pretvori zlato u vrijednost, prošlost u viziju, a potencijal u stvarnost”. Iz resornog ministarstva, onog za zaštitu okoliša i zelenu tranziciju o Brijunima govore u superlativima pa se hvale kako će “nastaviti poticati održivost i autentičnost otočja i prirodne i kulturne baštine Nacionalnog parka”, nabrajajući opet u budućem vremenu kao važna ulaganja u vodovodnu mrežu i odvodnju te obnovu elektroenergetske mreže.
“Želja nam je smanjiti gubitke, prijeći na obnovljive izvore energije, povećati energetsku učinkovitost i protupožarnu zaštitu, za što je u tijeku priprema prijave proijekta za dodjelu sredstava iz Modernizacijskog fonda”, poručuju iz Ministarstva.
Voditelj održavanja Benazić tumači da je s vodom na otočju bilo velikih problema, kako s količinama tako i sa tlakom. Situacija se znatno poboljšala, obrazlaže, otkako je Vodovod d.o.o. Pula temeljem Zakona o vodnim uslugama preuzeo vlasništvo nad komunalnim vodnim građevinama.
“Smanjeni su gubici vode i stabilizirana je opskrba. S električnom energijom imamo manje sreće. U tijeku je priprema dokumentacije za javni natječaj kako bi se osigurala sredstva za prijeko potrebnu obnovu i sanaciju trafostanica”, kaže Benzaić.
Hrvatska elektroprivreda nije, naime, preuzela vlasništvo nad elektroenergetskom mrežom pa niti u nju može ulagati. No, može li otočje koje nosi titulu raja na zemlji u kontekstu priče o održivosti zaraditi za svoj opstanak? Javna ustanova NP Brijuni lani (2024) je ostvarila 12,31 milijun eura prihoda, od čega je prihod od prodaje proizvoda i robe te pruženih usluga, pod čime se vodi turistička djelatnost, donio 6,87 milijuna eura. Prema financijskom izvješću javne ustanove djelatnost hotela i restorana donijela je 7,29 milijuna eura troškova, pa iz Nacionalnog parka kažu: “Prihodi od turizma dostatni su za pokrivanje osnovnih troškova turističke djelatnosti”.
Izmišljeno za Bezosa
Konzultanti u turizmu koji se u temi o Brijunima ne žele javno izjašnjavati, za Poslovni vikend procjenjuju da bi otočje, da su svi kapaciteti na njemu modernizirani, uz ulaganja svjetski poznatih hotelskih brendova u luksuznom segmentu turizma moglo godišnje donijeti 50-ak milijuna eura, desetak puta više nego danas. Kako to ne postoji, država i lokalna zajednica godišnje prema toj procjeni gube između 8 i 10 milijuna eura novca koji bi se kroz poreze i davanja slio u javne blagajne.
“Mi ovdje imamo neke druge kriterije. Radujemo se kada nam procvjeta orhideja koja dugo nije cvjetala zahvaljujući tome što su joj naši biolozi stvorili uvjete da nam se vrati” kaže ravnateljica Stojkovski koja smatra kako nije realno očekivati da bi se prihod od hotelske djelatnosti na otočju mogao niti udvostručiti, jer osnovna djelatnost Nacionalnog parka nije turizam već zaštita prirode i okoliša. Turističkim je rezultatima, kaže zadovoljna. Kapaciteti na Brijunima popunjeni su 80 posto, nešto je manje zadovoljna popunjenošću djelomično obnovljenih vila Lovorke, Dubravke i Primorke, pa će im za iduću sezonu spustiti cijene. Otočje je ove godine do kraja lipnja posjetilo 117 tisuća ljudi, na Velikom Brijunu danas je upotrebljivo 150 soba u kojima može noćiti najviše 350 gostiju, a na otoku ih u jednom danu nikad nema više od 1500. Prema podacima iz znanstvenog rada Jasenke Kranjčević o turističkoj arhitekturi Brijuna prije Prvog svjetskog rata, u turističkoj je ponudi bilo 300 soba, a 1913. godine evidentirano je 5000 stacionarnih turista i 45 tisuća dnevnih izletnika u godini dana.
Paul Kupelweiser Brijune je zamišljao kao održiv otok tako što je na njemu htio organizirati poljoprivrednu proizvodnju i razvijati elitni turizam, pa bi u skladu s tom vizijom na Brijunima danas Jeff Bezos sa suprugom Lauren Sanchez platio boravak da sami zalijevaju nasade ekoloških rajčica baš kao što je Kupelweiseru u posjet dolazila tadašnja elita, a Josipu Brozu Titu bogati, moćni i slavni njegova vremena.
Danas su na Brijunima 50 posto domaći gosti iz Hrvatske, idućih 30 posto čine gosti iz regije odnosno Srbije, Bosne i Hercegovine i Slovenije, a slijede gosti iz Austrije i Njemačke koji čine 10 posto, dok ostalih 10 posto dolazi iz drugih država Europe i svijeta. Takva struktura gostiju vjerno svjedoči kako na Brijune uglavnom dolaze ljudi koji s otočjem dijele neku povijest. Jer u sadašnjosti, nekretnine i infrastruktura tiho propadaju čekajući u redu za javno financiranje svojeg opstanka. U naslovu je uvijek: održivost.
