Kako to već biva, bio je to jednostavno splet nesretnih okolnosti: po maglovitom jutru u torinskom predgrađu Trofarellu 78-godišnji vozač pokušao je izaći sa sporedne na glavnu ulicu, nespretno manevrirajući svojom Ford Fiestom pogleda zaklonjenog nepropisno parkiranim kamionom. Odlučio je krenuti u krivom trenutku: u lijevu stranu umirovljenikova vozila punom se brzinom zabila Vespa kojom je 51-godišnji Andrea Pininfarina bio na putu u sjedište kompanije kojom je predsjedao. Od zadobivenih ozljeda čelnik je glasovite tvrtke “Carozzeria Pininfarina“ i unuk osnivača Battiste “Pinin“ Farine preminuo na licu mjesta. Cijeli je automobilski svijet požurio odati sućut obitelji preminulog direktora i djelatnicima njegove kompanije koja je u proteklih gotovo osam desetljeća postala sinonimom uspješnog, “talijanskog“ dizajna. Prije svega automobila, ali i neke druge industrijske robe.

Treća generacija
Andrea Pininfarina treća je generacija vlasnika tvrtke: nju je još 30-ih godina prošlog stoljeća osnovao Giovanni Batista Farina koji je kao deseto od jedanaest djece u obitelji dobio nadimak “Pinin“, odnosno “najmlađi“. Taj nadimak je kasnije, 1961. godine, s blagoslovom predsjednika Talijanske Republike legalno pridodao svom prezimenu. Jednako sposoban kao dizajner i kao poduzetnik, Batista je od male radionice ubrzo nakon završetka 2. svjetskog rata napravio respektabilnu tvornicu, a iz tog vremena datira i prekrasna Cisitalia koja i danas ponosno drži svoje mjesto u newyorškom muzeju moderne umjetnosti. Ipak, pravi rast ugleda prezimena i tvrtke iza njega otpočeo je kada je 1952. godine Batista počeo raditi za Ferrari (vjerojatno nije odmogla ni činjenica da je njegov nećak, Nino Farina, dvije godine prije postao prvim prvakom Formule 1 upravljajući upravo Ferrarijem). Nakon Batistine smrti 1966. godine predsjedanje tvrtkom preuzima njegov sin Sergio koji je bio jednako genijalan, ako ne i genijalniji dizajner od svoga oca. Deseci su prekrasnih modela izlazili iz studija tvrtke Pininfarina, a Sergio i njegova kompanija postali su planetarno poznati. Na žalost, i sve bliže poslovnoj propasti. Naime, talijanski su karoseristi desetljećima živjeli ne samo dizajnirajući vozila, već i proizvodeći ih u svojim pogonima. Nije se radilo o nekim masovnim vozilima, ali se dalo dobro zaraditi i na ekskluzivnim malim serijama koje su naručivali Peugeot, General Motors, Fiat, Lancia…. Kako je došlo vrijeme modularne “platformske“ proizvodnje, talijanski su karoseristi jedan za drugim padali u financijske dubioze. “Carrozzeria Ghia & Gariglio“ 1970. prodana je Fordu, a slavni je Alfredo Vignale svoju “Carrozzeria Vignale“ godine 1969. bio prisiljen prodati danas također propaloj tvrtki DeTomaso – tri dana nakon transakcije Alfredo je poginuo za upravljačem svog Maseratija. Piero Drogo sudbinu je bankrota svog “Carrozzeria Sports Cars“ izbjegao samo radi činjenice što je 1973. godine poginuo vozeći svoje remek-djelo, Ferrari 250 GT.

Gotovo mistična sudbina smrti u prometnim nesrećama tako se nastavila i s Andreom Pininfarinom iako postoji jedna bitna razlika: dok su Vignale i Drogo bili genijalni dizajneri, Andrea – za razliku od svog oca Sergia – primarno nije bio dizajner i pitanje je je li uopće ikada u životu nacrtao koji automobil. On je prije svega bio biznismen koji je 2001. godine preuzeo upravljanje očevom tvrtkom, financijski doslovno pod vodom. Kako bi održao biznis, rasprodavao je dio po dio kompanije, ukupno 45 posto, ali ni to nije pomoglo da se gubitak od 21,9 milijuna eura iz 2006. godine u sljedećoj ne poveća na golemih 114,9 milijuna eura.

Upitna budućnost
Prije tragične smrti procjenjivao je što je bolje za kompaniju: prihvatiti ponudu francuske obitelji Bolloré i indijskog multimilijardera i vlasnika (između ostalog) tvornica automobila Ratana Tate o financijskoj injekciji u iznosu od stotinjak milijuna eura koja bi obitelji ostavila 30 posto tvrtke ili prodati je nekom od interesenata kao što je talijanska tvornica kočnica Brembo ili jedan od Ferrarijevih nasljednika Piero Ferrari. Što je Andrea smatrao boljim rješenjem, vjerojatno će ostati skriveno u njegovu grobu. Tragedija obitelji Pininfarina tako postaje simbol i tragedije talijanskih “karoserista“. Giorgetto Giugiaro morao je dio svog “Italdesigna“ još 1996. godine prodati korporaciji Fata-Group (koja je tvrtki dala stabilnost, ali i neslavne poslove na dizajnu kineskih i vijetnamskih automobila), dok je nasljednica carstva prije 10 godina preminulog Nuccia Bertonea – Lili – ovih dana odlučila kompletnu tvrtku prodati kompaniji “Gruppo Prototipo“ koja brine za razvoj i testiranje modela grupe Fiat te posjeduje stazu u Nardu. Što za “Carozzeria Pininfarina“ sada mogu napraviti preostali članovi obitelji – brat Paolo, sestra Lorenza, ostarjeli otac Sergio te dva sina i kćer samog poginulog Andree – pokazat će vrijeme.

Naj-modeli iz radionice Pininfarina

1. Cisitalia 202 1947.
2. Ferrari Enzo 2002.
3. Alfa Romeo Spider 1966.
4. Ferrari 250 GTO 1960.
5. Fiat 124 1969.