Za desetak dana, 21. siječnja, srpski birači odlučit će hoće li se Srbija nastaviti kretati prema euroatlantskim integracijama ili će se opet okrenuti samoizolaciji. Premda istraživanja javnog mnijenja ukazuju da nijedna izborna lista nema šansi za osvajanje apsolutne parlamentarne većine, već će se do nje doći tek postizbornim koaliranjem, srpskim biračima je zadana formula po kojoj će Srbiju opet gurnuti mimo demokratskog svijeta ako vlast povjere Šešeljevim radikalima i njihovim eventualnim koalicijskim partnerima. Daju li vlast daju Tadićevim i/ili Koštuničinim demokratima i njihovim partnerima, Srbija će zadržati priljučak sa svijetom. O takvoj ili-ili dvojbi sljedećeg vikenda izjašnjavat će se 6,652.105 birača koji će izabrati 250 narodnih poslanika između 3799 kandidata uvrštenih na dvadeset stranačkih i koalicijskih izbornih lista.

Tri favorita
Prema istraživanjima javnog mnijenja tri su izborna favorita: izborna lista Srpska radikalna stranka-nositelj Vojislav Šešelj, Demokratska stranka-nositelj Boris Tadić i koalicijska lista Demokratska stranka Srbije-Nova Srbija-nositelj Vojislav Koštunica.Još tri izborne liste imaju šansi prijeći izborni prag: lista Socijalističke partije Srbije, koalicija Liberalno demokratske partije, Građanskog saveza Srbije, Socijaldemokratske unije i Lige socijaldemokrata Vojvodine, koju nosi Čedomir Jovanović te lista G17 plus na čelu s Mlađanom Dinkićem. Zbog pozitivne izborne diskriminacije u parlamentu će se naći i zastupnici kandidirani na manjinskim izbornim listama. Ostale izborne liste, pa i liste Karićeva PSS-a i Draškovićeva SPO-a, na izbore izlaze kao autsajderi s teorijskim šansama da pređu izborni prag.Po rezultatima istraživanju koje je proveo Centar za proučavanje alternativa, a koje je u jeku predizborne kampanje u emisiji Televizije B92 predočio njegov direktor Milan Nikolić, gotovo 34 posto anketiranih građana smatra da se vlast u Srbiji ponajprije mora obračunati s kriminalom i korupcijom. Na drugome mjestu najprečih poslova vlasti su ekonomski razvoj i zapošljavanje nezaposlenih, a na trećemu mjestu je izručenje Ratka Mladića (18 posto glasova anketiranih). Slijede okončanje muka s Kosovom i reformiranje državne uprave. Sudeći po tome, stranka i koalicije koje birače uvjere da su najsposobnije i najodlučnije uhvatiti se u koštac s tim top-problemima koji muče Srbiju bit će izborni pobjednici.

Nikolić je izbornim trkačima sugerirao i da bi trebali povesti računa o podatku koji govori da je oko 60 posto srpskih birača sklono socijalnoj državi i socijaldemokratskom ustroju društva, a da među srpskim političkim strankama istovremeno nema nijedne jače socijaldemokratske stranke. Premda ne znači da se tih 60 posto socijaldemokratski usmjerenih birača istovremeno odlučilo za izbornu apstinenciju, a takvih je prije početka izborne kampanje među anketiranima također bilo 60 posto, Nikolić zaključuje da oni čine najveću grupaciju apstinenata, barem trećinu onih koji su najavili da neće izaći na izbore. U prilog toj procjeni govore i podaci o stranačkim preferencijama ukupnog biračkog tijela. U ukupnom biračkom tijelu najbolje prolazi Tadićeva Demokratska stranka sa 22 posto glasova ispitanika, slijede je Šešeljevi radikali sa 17 posto te Koštuničin DSS sa 12 posto. Redosljed se, međutim, mijenja kad se radi o biračima koji će sigurno ili najvjerojatnije izaći na izbore. Tada su Šešeljevi radikali prvi s 30 posto glasova, Tadićev DS je drugi sa 28, Koštuničina koalicija treća sa 16 posto, a potom sa oko 6 posto slijede Socijalistička partija Srbije, koalicija oko Liberalno-demokratske partije i G17 plus. Radikali očito imaju najdiscipliniranije birače, dok drugi, a ponajprije Tadićevi demokrati osim vjernih birača imaju i simpatizere koji su im skloni, ali i ne prepoznaju većinu svojih interesa i opredjeljenja u njihovim programima i djelovanju, pa su skloni izbornoj apstinenciji. Manji dio socijaldemokratski i socijalistički opredjeljenih birača, uglavnom starije dobi, uz sebe još uvijek veže SPS.

Radikali su svojim socijal-nacionalizmom i populizmom na svoju stranu privukli poprilično osiromašenog puka koji pamti bolja vremena i koji su gubitnici srpske tranzicije. Premda je među svojim biračima i dosad imao poprilično onih socijaldemkratski opredjeljenih, čini se da Tadićev DS ima najviše prostora za širenje među onima koji najavljuju izbornu apstinenciju. Pogotovo od kad su se i sami počeli više socijaldemokratski profilirati, polaku odustajući od liberalno-demokratskog elitizma kojemu su godinama bili skloni. No premda su svoju predizbornu kampanju dodatno socijaldemokratski obojali, analitirači nisu sigurni da će im to donijeti i izbornu pobjedu, jer smatraju da su poprilično zakasnili sa socijaldemokratskim radovima na svojem imidžu. I koalicija okupljena oko LDP-a igra na kombinaciju liberalno-demokratskih i socijaldemokratskih ideja i interesa, ali s puno manje izgleda na upečatljiv izborni rezultat. Podršku zasad imaju u dijelu birača u Vojvodini i Beogradu te među mlađim biračima. Kad bi na izborima glasali samo birači do 30 godina starosti, među kojima je inače najveća apstinencija, LDP-ova koalicija imala bi stabilnih deset posto glasova, ali u ukupnom biračkom tijelu je na granici izbornog praga.

Ilićev populizam
Narodnjačka koalicija koju predvodi aktualni premijer Koštunica potpomognut populističkim liderom Nove Srbije Veljom Ilićem po istraživanjima javnog mnijenja uspješno okuplja svoje birače s desnog centra, ali i one sklone centrističkim strankama koji su nakon DS-ova okretanja lijevom centru i padom popularnosti G17 plus zbog unutarstranačkih raskola ostali bez svojih izbornih favorita. K tomu, Ilićevim populizmom “napali” su i dio radikalskih birača željnih kruha i igara. Stoga su već sada postali gotovo nezaobilazni faktor buduće koalicijske vlasti. Prognozeri najčešće tipuju na koaliciju Tadićevog DS-a i Koštuničine predizborne koalicije DSS-NS, uz eventualnu pomoć G17 plus ako prijeđe izborni prag. Koalicija oko LDS ispala je iz te kombinacije jer se predizborno izjasnila da neće koalirati s Koštuničinim narodnjacima. Kako je, pak, DS-u neprihvatljivo koaliranje s SPS-om, otvara se i mogućnost koaliranja Koštuničine koalicije sa Šešeljevim radikalima, ako neće moći zajedno sa DS-om osigurati parlamentarnu većinu. Analitičari, međutim, smatraju da bi Koštuničini demokrati koaliranjem s radikalima počinili političko samoubojstvi, jer se i uvjerljiva većina njihovih birača protivi toj koaliciji. S druge strane, i radikali glasno viču da ni po koju cijenu neće koalirati ne samo s Tadićem već i sa Koštunicom, tako da je moguće da izbori porode i pat situaciju u kojoj nijedna stranka i koalicija neće moći prikupiti parlamentarnu većinu. U tom bi se slučaju Srbija našla na čekanju, ali opet pred dilemom hoće li biti demokratski otvorena ili radikalski zatvorena.