Na sam spomen sintagme “ratno pismo” čitatelji ovlaš zainteresirani za domaću prozu reći će da im je dosta ratne tematike i da je valjda više vrijeme da izađemo iz kaljuže prošlosti. No, za zasićenost ratom zapravo se ne nalazi opravdanja u domaćoj književnosti.

Devedesete je godine hrvatsku književnosti, kao i cijelu izvanknjiževnu zbilju, obilježilo iskustvo rata, ali u puno manjoj mjeri nego se to moglo očekivati. Bili su to najčešće esejistički tekstovi, romansirane biografije, memoari, ukratko naslovi koji su do danas uglavnom zaboravljeni i imaju prvenstveno dokumentarističku, a ne književnu vrijednost. Tek je vrlo malo ratne proze ostalo zapamćeno, taj se korpus svodi na “91,6 Mz Glasom protiv topova” Alemke Mirković, “Kratki izlet” Ratka Cvetnića i “Kad magle stanu” Josipa Mlakića. Na posljednja dva romana naslanja se i prvijenac u literarnim krugovima potpuno nepoznatog Roberta Međurečana, četrdesetogodišnjeg Zagrepčanina o kojemu se zna tek da je “1991. prodao gitaru i kupio pušku”. Njegov je kratki roman zapravo postratni ili PTSP-ovski, kada bi takav žanr postojao. U dva furiozna dana sažima prošlost i sadašnjost bivšeg branitelja Viktora Bošnjaka, koji je u svojim srednjim tridesetim godinama naizgled uspješno maskirao ratnu traumu: perspektivni je odvjetnik, sretno oženjen i materijalno situiran. No, obični sukob na parkiralištu vulkanskom snagom na površinu izvlači osjećaje koje je godina pokušao eutanazirati. Kako bi se konačno obračunao s vlastitim grizodušjem, kreće u potragu za obitelji srpskog vojnika, kojeg je u ratu ubio ne znajući da je taj sedamnaestogodišnjak u ruci držao praznu pušku. Detektirajući mapu posttraumatske Hrvatske i sklapajući od fragmenta sjećanja ratnu priču, autor je ponudio uvjerljiv odgovor na pitanje s kojim se ne volimo suočavati: što prethodi (samo)ubojstvima branitelja o kojima čitamo u kratkim crticama crne kronike.

Izdavač: Konzor
Godina izdanja: 2008.
Broj stranica: 140
Cijena: 95 kuna