Za mnoge je predsjednik Izvršnog vijeća Vojvodine Bojan Pajtić oličenje dobrog i naivnog Lale iz viceva. Onako tih, sav taktičan i uljudan, usporenog i otegnutog govora, kao da je jučer stigao iz rodnog Potisja, gde još uvijek živi duh letargične srednjoeuropske provincije. Nije to samo nasljeđe mirnog vojvođanskog podneblja, na formiranje Pajtićeve ličnosti svakako je utjecala i činjenica da je rođen i odgajan u svećničkoj porodici protojereja Lazara Pajtića, protonamjesnika i sekretara vladike budimskog Lukijana u Sent Andreji. Takav porodični pedigre nije odvukao Bojana više prema duhovnim nego prema svjetovnim stvarima, ali je svakako utjecao na način njegovog obraćanja, odnos prema ljudima, uviđavanost i staloženost. Rođen je 2. svibnja 1970. godine u Senti, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Odlazak u Novi Sad, gdje je na Pravnom fakultetu diplomirao i magistrirao, omogućio mu je, ne samo stručno usavršavanje i dokazivanje, već i iznuđeni ulazak u politiku. Istaknuti član Demokratske stranke, dokazan i provjeren u brojnim teškim razdobljima kroz koje je prolazila najznačajnija demokratska struja u Srbiji, Pajtić je već punih sedam godina značajna politička ličnost. Najprije su to bile funkcije u gradskoj upravi Novog Sada, zatim mjesto predsjednika zakonodavnog odbora Skupštine Srbije, pozicija šefa poslaničkog kluba DOS-a u državnom parlamentu i na koncu izbor za jednog od potpredsjednika Demokratske stranke. Oni koji ga bolje poznaju tvrde da je jedan od rijetkih ljudi koje vlast nije promijenila. Ostao je uljudan i pristupačan, nije zaboravio stare prijatelje, a nastavio je stjecati nove.

Premda mu se ne bi moglo prebaciti da je izraziti autonomaš, nikada nije propuštao naglasiti ono što su vojvođanske vrijednosti. Kada je 2004. preuzimao dužnost vojvođanskog premijera, spomenuo je da su “ovdje dva i dva uvijek bili četiri i tako će i ostati”, te da će se “voditi računa o bogatstvu različitosti i očuvanju nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta svih nacija i nacionalnih zajednica, svakog pojedinca. Jednako za sve”. Ponekad je izgledalo da nastupa naivno. Tako je negdje u zimu 2004.-2005. predstavio svoj savjetnički, kako ga je nazvao “dream team”. Iako su se u njemu nalazila imena Božidara Đelića, Mire Banjac, Aleksandre Kolar i Milorada Sredanovića, pokazalo se da tim snova nema vrijednost ako ne može igrati. Zato se vjeruje da je Pajtić bio desna ruka Borisa Tadića u mučnim pregovorima oko novog Ustava Srbije, kada je nacionalistička struja srpske politike prihvatila da se najvišim pravnim aktom jamči određena financijska samostalnost Vojvodine. Kredo političkog djelovanja Bojana Pajtića, kao čelnog čovjeka izvršne vlasti u Vojvodini su nova radna mjesta i širenje tržišta za pokrajinsku privredu. On putujući, posebice po najbližem susjedstvu, otvara brojna vrata, a stvaranjem pokrajinske investicijske baze (razvojni, garancijski i kapitalni fondovi) gradi novu politiku razvoja Vojvodine. Kada to ne radi, onda skromno, u trapericama, tenisicama i majici, kao i drugi poklonici rock glazbe, čeka u redu da bi kupio ulaznicu za EXIT ili da bi ušao na neku od pozornica novosadskog glazbenog spektakla. Mnogima se takvo ponašanje ne sviđao. Ne uklapa se u naslijeđeni mit o moćnim i nedodirljivim poitičarima. Pajtić, očigledno, ne haje previše za takve tlapnje. Nije odgovarao ni bahatom ministru Velimiru Iliću, koji je njemu i drugom Bojanu vojvođanske politike (predsjedniku Skupštine Vojvodine Kostrešu) u pauzi emisije na TV Fox spočitao da naginju homoseksualnosti. Vjerovatno je procijenio da supruga i dvoje djece ne zaslužuju da se polemizira s nečijom bestijalnošću.