Zlobnik će reći da su Guya Ritchiea muze napustile kad se oženio Madonnom, a vodu na mlin takvom stavu daje i njegov aktualni povratak u autorsku formu koji je, eto, vremenski koincidirao s razvodom desetljeća. Ritchie je sa svoja dva nastupna remek-djela (“Lopovi, ubojice…”, “Zdrpi i briši”) krajem milenija oživio britanski gangsterski film, za što mu neće biti podignut spomenik jer je obnovljeni žanr proizveo i poprilično škarta.

Zatim je s “gospođom” snimio “Valove sudbine” i potonuo kod publike i kod kritike, da bi se momentalno vratio gangsteraju u “Revolveru”, koji je pak ispao toliko konfuzan i neprohodan da je po zlu i nadmašio “razvikanog” prethodnika. Nakon takvog ulaza u karijeru, s dva remek-djela i dvije strahote, Ritchie je 2008. krenuo ispočetka i snimio prvi film u životu koji ne spada u navedene atribute, što je za jednu otpisanu karijeru samo po sebi dobra vijest. “RocknRolla” je tek djelomično uspjela, prezapletena gangsterska skoro-pa-komedija, vrckava i žestoka, s bezbroj likova i narativnih rukavaca, brzih, kvaziinsajderskih dijaloga i nekoliko suludo dobro režiranih scena – za Ritchiea, dakle sasvim familijaran teritorij. No tu je i problem, od Guyevih slavnih dana prošlo je desetak godina, što je jako puno vode ispod filmskog mosta, pa ono što je nekad bilo svježe i originalno danas djeluje zamorno i samodovoljno, a toliko forsiranog, lažnog “coola” koliko je ovdje utrpao, jednostavno ne može izaći na dobro. Ni glumci ne pomažu – Gerard Butler (“300”) i Thandie Newton (“Nemoguća misija 2”) i inače su poznati po iritantnom preglumljavanju, pa stvar donekle spašavaju pouzdani veteran Tom Wilkinson (“Michael Clayton”) i sve bolji Mark Strong (“Tijelo od laži”). I još nešto: Ritchie je nekada znao sve svoje zaplete i podzaplete savršeno uvezati u finalu, koje je ovdje pak priličan antiklimaks, tako da je Ritchie scenarist Ritchieu režiseru pucao u nogu i pogodio.