Nedavno su me zvali da za Latinicu kažem nešto o – ženstvenosti. To i nije baš Latinova tema – gdje je tu J’accuse!? – to je jedna od onih ‘nevažnih, frivolnih’ tema za koje svi misle da ih razumiju i da ih je lako svesti na nekoliko duhovitih izjava od trideset sekundi. Je li feminizam ukinuo ženstvenost? Pa naravno da nije.

Žene danas zbog feminizma žele sve – posao, djecu, samoostvarenje, izlaske, ispunjen život – no to nipošto ne znači da to žele na račun svoje ženstvenosti. Doduše, u nas je nedavno ponovno zavladala neka viktorijanska društvena klima prema kojoj je ženstvena samo žena koja se žrtvuje za obitelj i, kako je pisala Virgina Woolf, sjedi na propuhu da ne bi tamo sjeo njezin suprug, a od mesa na stolu uvijek uzima uvijek najgori dio… Ženstvenost se ne određuje samo kao požrtvovnost, briga za obitelj, majčinska nježnost, ženstvenost ima i mnogo drugih lica. Postoji jedna divna pričica o zaposlenim majkama u mojoj dječjoj Bibliji psihologinje Penelope Leach, knjizi koju sam doslovno držala ispod jastuka kad se rodila moja kći. Ona objašnjava suvremeni ženski paradoks: velik broj žena u konferencijskim dvoranama s tugom gleda kroz prozor prema parkiću u kojem se majke igraju s djecom, dok istodobno te iste majke s djecom u parku s čežnjom promatraju urede u kojima neke žene rade posao koji bi one odlično radile, za koji su se školovale, koji ih privlači od djetinjstva, a umjesto toga sve svoje vrijeme provode u repetitivnoj, zamornoj brizi za dijete i tome ne vide kraja…Kako to pomiriti? To nije lako, to je pitanje za milijun dolara s kojim se muči svaka suvremena žena. Meni je jako pomogla jedna prijateljica (žene su u tim trenucima ženama potrebnije, muškarci i muževi zapravo nas u tome ne razumiju).

Objasnila mi je da nekoliko godina u našim životima nije mnogo: toliko smo potrošili na studij, provode, gimnaziju, možemo i na svoju djecu. To je za mene bila posve čudesna, nova misao. Rekla mi je da na nekoliko godina možemo odgoditi svoje poslovne ambicije ako uvijek imamo na umu da ćemo jednom ponovno imati vremena za sebe i za svoje interese. Mlade žene danas misle da sve moraju dobiti odmah, sada, jer inače to nikad neće dobiti. No, taj histerični, konzumeristički pristup životu – daj mi to odmah, ne mogu čekati i planirati, ako nije sad, neće biti nikad – vodi u nezadovoljstvo, stalan osjećaj da nešto propuštamo, da su drugi dobili više. Ja sam pet godina bila kod kuće sa svojom djecom i radila kao freelancer samo kad sam mogla, zapravo veoma rijetko. Povremeno sam bila očajna i mislila da se nikad neću vratiti među ‘žene u konferencijskim dvoranama’. No, danas znam da nisam puno propustila, da to naše nikad, ti naši strahovi, to nestrpljenje – da je to ono što nas čini nezadovoljnima, a nipošto djeca s kojom se igramo u parku ili propušteni sati za uredskim kompjutorom. Život je prepun obrata, iznenađenja, novih prilika i u to treba vjerovati bez straha, s veseljem s kojim djeca oko nas upravo željno iščekuju Djeda Mraza.