Popularni irski rock bend U2 ovih je dana predstavio spot “Street of Dreams”, prvi singl novog studijskog albuma koji stiže kasnije ove godine. Riječ je o njihovu prvom studijskom izdanju nakon devet godina, čime bend otvara novo poglavlje svoje impresivne karijere.
Glazba i vjera
Singl je producirao dugogodišnji suradnik Jacknife Lee, a donosi prepoznatljiv zvuk po kojem su Bono, The Edge, Adam Clayton i Larry Mullen Jr. desetljećima među najutjecajnijim imenima svjetske rock-scene. Uz objavu pjesme predstavljen je i službeni videospot snimljen u Ciudad de Méxicu tijekom svibnja, gdje je bend sudjelovao na završnici turnira Street Child World Cup.
Zanimljivo je spomenuti kako je snimanje obilježilo i iznenadno nevrijeme koje je privremeno zaustavilo produkciju, nakon čega je jedna lokalna obitelj članovima benda ustupila svoj stan kako bi na balkonu dovršili dio kadrova. Objava singla dolazi u godini u kojoj U2 obilježava 50 godina od osnivanja benda. Sve je počelo jednim naizgled običnim komadom papira. U jesen 1976. godine 14-godišnji Larry Mullen Jr., bubnjar u potrazi za članovima benda, na oglasnu ploču škole Mount Temple u Dublinu stavio je poruku: “Traže se glazbenici.”
Na audiciju u njegovoj skučenoj kuhinji odazvalo se nekoliko tinejdžera. Među njima su bili Paul Hewson, koji još nije znao pjevati, ali posjedovao je nevjerojatnu karizmu; braća David (The Edge) i Dik Evans s gitarama, od kojih je jedna bila ručno izrađena, te Adam Clayton, koji je jedini izgledao kao rock-zvijezda u svom afganistanskom kaputu, ali jedva je znao svirati bas.
Ubrzo nakon osnivanja Dik Evans napustio je grupu, a preostala četvorka – Bono (nadimak koji je dobio po dućanu sa slušnim aparatima Bonavox, op. a,), The Edge, Adam i Larry, formirala je postavu koja se nije mijenjala gotovo pet desetljeća. Ime su odabrali s popisa koji im je ponudio prijatelj Steve Averill, a U2 im se svidjelo zbog višeznačnosti. Naime, na engleskom jeziku to se čita kao “You too” (“Ti također”), a to je bila i oznaka najpoznatijeg špijunskog aviona u doba hladnog rata.
Nakon potpisivanja ugovora s Island Recordsom, njihov debitantski album “Boy” iz 1980. predstavio je svijetu njihov melodični post-punk zvuk, no tek je treći album “War” iz 1983. označio njihov globalni proboj. S politički nabijenim himnama poput “Sunday Bloody Sunday” i “New Year’s Day”, U2 je prestao biti samo još jedan irski bend; postali su glas generacije. No, uspon nije bio bez unutarnjih borbi.
U to vrijeme Bono, The Edge i Larry, kao članovi kršćanske zajednice “Shalom Fellowship”, ozbiljno su razmišljali o napuštanju benda, preispitujući je li rock-glazba spojiva s njihovom vjerom. Upravo je Adam Clayton, kao jedini agnostik, bio ključan u njihovu uvjeravanju da mogu pomiriti te dvije strane svojih života. Ta je kriza prevladana, a njihova glazbena evolucija nastavila se suradnjom s producentima Brianom Enom i Danielom Lanoisom.
Vrhunac njihove slave 80-ih stigao je s albumom “The Joshua Tree” (1987.), remek-djelom koje je nastalo uz muke – Eno je u jednom trenutku bio toliko frustriran bendom da je pokušao izbrisati snimke za pjesmu “Where the Streets Have No Name”. Srećom, spriječen je, a album je prodan u više od 20 milijuna primjeraka, iznjedrivši bezvremenske hitove i donijevši im naslovnicu časopisa Time s natpisom “Rock’s Hottest Ticket”.
Ipak, umjesto da se odmara na lovorikama, U2 je na početku 90-ih napravio jedan od najhrabrijih zaokreta u povijesti rocka. Preselili su se u Berlin uoči pada Zida, tražeći novu inspiraciju, no snimanje je bilo mučno i bend se našao na rubu raspada. Spas je stigao u obliku pjesme. Improvizirajući u studiju, stvorili su “One”, pjesmu koja je zacijelila unutarnje podjele i postala emocionalno središte albuma “Achtung Baby” (1991.). Tim albumom, koji je prigrlio alternativni rock, industrial i elektroničku glazbu, dekonstruirali su svoj zvuk i ponovno postali relevantni. Popratna turneja Zoo TV bila je multimedijalni spektakl bez presedana, satira na medijsko preopterećenje, a Bono je kroz svoja alter ega, poput “The Fly” i “MacPhisto”, ismijavao ekscese slave zvanjem Bijele kuće izravno s pozornice.
Priča o Sarajevu
Za U2 je Sarajevo posebno poglavlje. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini nastala je pjesma “Miss Sarajevo”, jedna od njihovih najsnažnijih antiratnih i humanitarnih gesta. Pjesma je proizašla iz dokumentarnog projekta Billa Cartera o opsjednutom gradu, a Bono je poslije govorio kako ga je upravo priča o Sarajevu, o prkosu i ljudskosti usred razaranja, snažno pogodila.
“Miss Sarajevo” nije samo pjesma, nego i simbol otpora. U njezinu je središtu slika grada koji, unatoč granatama i opsadi, nije odustao od dostojanstva. Izbor ljepote u ratnom Sarajevu postao je više od događaja: postao je poruka da se ljudskost ne može ubiti tako lako. U2 je tu priču pretvorio u glazbu, a poslije ju je izvodio i s Lucianom Pavarottijem, dodatno naglašavajući humanitarnu dimenziju cijelog projekta.
I tu se vidi ono zbog čega U2 nikad nije bio samo bend. Njihov humanitarni rad nije bio usputna dekoracija, nego dio identiteta. Bono je godinama djelovao u kampanjama protiv siromaštva, za borbu protiv AIDS-a i za pomoć ratom pogođenim područjima, a Sarajevo je ostalo jedan od najjačih simbola tog angažmana. Nije slučajno ni to što su 1997. godine nastupili u Sarajevu, na koncertu koji je za mnoge značio povratak života nakon rata.
Dokazali su da su bend koji se ne boji rizika, a njihova sposobnost da se mijenjaju, a da pritom nikad ne izgube svoju suštinu, postala je njihov zaštitni znak kroz albume “All That You Can’t Leave Behind” i “How to Dismantle an Atomic Bomb”, kojima su se u novom mileniju vratili klasičnijem zvuku. Veliku pozornost privukao je i “Songs of Innocence” iz 2014. godine. Taj album je izazvao i ozbiljne rasprave, ne toliko zbog glazbe, koliko zbog načina distribucije jer se pojavio automatski na mnogim korisničkim računima. Bez obzira na kontroverzu, ploča je bila važna kao povratak korijenima, djetinjstvu i dublinskoj priči benda. U njoj je U2 ponovno pokušao spojiti osobno s kolektivnim, intimno s velikim.
Spektakl u Zagrebu
Tri godine poslije stigao je “Songs of Experience” iz 2017. godine, kao svojevrsni nastavak i ogledalo prethodnog albuma. I taj je projekt pokazao da U2 i dalje voli konceptualne cjeline, priče koje imaju unutarnju logiku i emocionalni luk.
Nakon desetljeća iščekivanja, Hrvatska je konačno dočekala svoj trenutak u ljeto 2009. godine, kada je Zagreb postao jedna od postaja grandiozne turneje “U2 360°”. Zbog nezapamćenog interesa prvotno najavljeni koncert 10. kolovoza brzo je rasprodan pa je dodan i drugi datum, 9. kolovoza, čime je Zagreb postao regionalni epicentar glazbenih događanja. Ta turneja nije bila samo serija koncerata; bio je to tehnički i vizualni pothvat koji je pomaknuo granice produkcije uživo.
Središnji dio spektakla bila je monumentalna pozornica nazvana “The Claw” (Kandža), 50 metara visoka struktura s četiri noge koja je bendu omogućila da bude okružen publikom sa svih strana. Kako je Bono objasnio, ideja nije bila impresionirati, već približiti bend publici kao nikada prije. I uspjeli su. Više od 60 tisuća obožavatelja svake večeri ispunilo je maksimirski stadion, svjedočeći audiovizualnom čudu koje je nadmašilo sva očekivanja.
Bono je kroz sve te godine ostao najprepoznatljivije lice U2, ali i najizloženija osoba u bendu. Njegov privatni život dugo je bio gotovo jednako poznat kao i njegova glazba. Za suprugu Ali Hewson vezan je još od školskih dana, a njihov brak traje od 1982. godine. Imaju četvero djece, a Bono je često govorio da mu je obitelj važna ravnoteža u životu koji je obilježen putovanjima, javnim nastupima i aktivizmom.
U njegovoj biografiji posebno mjesto zauzimaju rana obiteljska iskustva. Gubitak majke u mladosti duboko ga je obilježio, kao i složen odnos s ocem. Upravo se iz tih rana često može razumjeti njegov emotivni, ponekad gotovo propovjednički pristup glazbi. Bono nije samo frontmen koji voli velike geste, nego čovjek koji je godinama pokušavao razumjeti vlastitu ranjivost i pretvoriti je u javnu snagu.
Ni ostatak benda nije bez zanimljivih privatnih slojeva. Adam Clayton tijekom godina imao je i uspone i padove, javno se borio s alkoholom i često bio predmet tabloida, dok je The Edge ostajao povučeniji i rezerviraniji, čovjek koji više govori gitarom nego riječima. Larry Mullen Jr. ostao je najdiskretniji, gotovo samozatajan, ali upravo je on pokrenuo cijelu priču.
Godinama je bio prepoznatljiv po gotovo vojničkom stilu sviranja bubnjeva stečenom u mladenačkim limenim glazbama, a tek je krajem 2024. javno priznao da boluje od diskalkulije, poremećaja koji mu otežava brojenje. Sam je opisao brojenje taktova tijekom nastupa kao “penjanje na Everest” i priznao da je to razlog zbog kojeg na pozornici često izgleda namršteno. Larryjevo tijelo dugo je plaćalo cijenu bubnjarskog zanata: operirao je leđa, koljeno i vrat, a zdravstveni problemi prisilili su ga i na pauzu tijekom boravka benda u Las Vegasu 2023. godine.
U 21. stoljeću U2 je ostao i veliki koncertni bend. Njihove turneje i dalje su bile spektakularne, tehnološki raskošne i produkcijski zahtjevne. Dovoljno je bilo vidjeti kako pretvaraju stadion u scenu za vizualni i zvučni događaj da bi bilo jasno kako njihov status nije slučajan. Među rijetkima su koji su uspjeli ostati relevantni i u eri streaminga, i u vremenu kad se rock-zvijezde više ne stvaraju istom brzinom kao nekoć.
U2 je prodao više od 170 milijuna ploča diljem svijeta te osvojio čak 22 nagrade Grammy – više od bilo kojeg drugog benda u povijesti. Album “The Joshua Tree” iz 1987. postao je najbrže prodavani album u povijesti britanskih ljestvica, a bend je te iste godine završio na naslovnici magazina Time, kao tek četvrti rock-sastav kojem je pripala ta čast (prije njih Beatlesi, The Band i The Who). Bono je 2010. stekao i 1,5-postotni udio u Facebooku, ulaganje koje je poslije naraslo na vrijednost blizu milijarde dolara. Prema procjenama iz 2020., njegovo bogatstvo iznosilo je oko 700 milijuna dolara, čime je bio drugi najbogatiji rock-glazbenik na svijetu, odmah iza Paula McCartneya.
Zaštitno lice
Naravno, jedan od najvećih pop-rock bendova u povijesti nezaobilazan je dio pop-kulture. Bend se pojavio u 200. epizodi “Simpsona”, u kojoj Homer ometa njihov nastup na pozornici, a njihova pjesma “Vertigo” bila je zaštitno lice jedne od najpoznatijih reklamnih kampanja za Appleov iPod. Bono i The Edge napisali su i temu za film o Jamesu Bondu “GoldenEye”, koju je otpjevala Tina Turner, kao i pjesmu za Roya Orbisona.
U2 je fascinantan bend upravo zato što nije jednostavan. S jedne strane stoji monumentalnost: stadion, svjetla, himne, moralne poruke i golema publika. S druge je nešto puno ljudskije: prijateljstvo koje traje od školskih dana, privatni gubici, brakovi, slabosti, pokušaji da se ostane vjeran sebi i kad te svijet već odavno pretvorio u simbol. To je možda i glavni razlog njihove dugovječnosti.
U2 nije ostao velik samo zato što je imao hitove, nego zato što je uvijek iznova tražio novi smisao. Nekad su bili ozbiljni, nekad ironični, nekad ranjivi, nekad gotovo propovjednički – no, nikad nisu bili ravnodušni.
