Evo modernog scenarija: dovedete djevojku na večeru i prije nego što sjednete, ona vas pita imate li nešto protiv da ona zatvori prozor, pojača grijanje, zamijeni mjesta i otvori svoju bocu vina. Onda vam kaže da će morati otići prije nego što završe s jelom jer ima nešto važno za obaviti. I da njezin dečko uopće neće doći. Ne tako davno, takvo ponašanje bilo je iznimno nepristojno, ali sada živimo u svijetu gdje je svakome dopušteno na prvo mjesto stavljati vlastite interese. Savršeno je normalno da vaši gosti traže piće koje nije ponuđeno, varijacije na hrani koju pripremate ili promjene u grijanju, osvjetljenju ili glazbi. Ako imate spoj s djevojkom, neće nimalo prezati od toga da odgodi spoj ako joj nešto važno iskrsne ili ako je umorna. Možete sve navedeno pripisati manjku kućnog odgoja, ali to nisu samo primjeri nesmotrenog odnosa, već činjenice da nas sve više tjera nagon da budemo apsolutni gospodari svoje sudbine. Ogledni primjerak kave kontrole jer, naravno, Victoria Beckham, koja organizira svaki detalj svog života, od njezinih Kelly torbica do društvenog života u Los Angelesu (uz fino podešavanje u suradnji s nekoliko PR-ovaca). I premda nam je smiješno gledati dokle je sve spremna ići u toj kontroli svog života, istina je da svi patimo od tog VB sindroma. Nazovimo ga zločestom dozom VB-a. Ne tako davno “kontrol frik” bila je uvreda jednaka onoj da je netko nasilnik. Ali onda se kontrola počela poistovjećivati sa “superstresom” i počela se smatrati čak i vrlinom. Danas ljudima ne smeta kad ostavljaju dojam nefleksibilnih i zahtjevnih ljudi, zato što to sugerira da imaju određenu svrhu u životu, i zato što sve napore da urede stvari kako njima odgovaraju – od toga gdje stoji umak na tanjuru do toga kad će roditi dijete – poistovjećuju s moći i uspjehom. Tražimo da nam uspješne slavne osobe poput Victorije Beckham, J.Lo i Nicole Kidman pokažu put i one to čine: jedući isključivo sirovu hranu s bijelih tanjura i tražeći od dadilja da potpišu ugovore o povjerljivosti do toga da njihovi kuhari i dermatolozi budu dostupni u bilo koje vrijeme danju ili noću. Tko može zaboravit priču o Trudie Styler i kuharu koji je morao putovati skoro sto kilometara da napravi zdjelu juhe? Takvo ponašanje smatramo ekstremnim, ali postoje velike šanse da ćete dobiti pozivnicu s navedenim uvjetima, ili ćete prisiliti taksista da krene putem koji mu vi odredite, ili da ćete naručiti kavu za van s malo mlijeka i “vodite računa da je kava užasno vruća i da je u jako maloj šalici”. Ranije smo se pouzdali u Boga, sudbinu ili jednostavno odluku ljudi koje poznajemo.

Sada vjerujemo u nametanje svoje volje gdje god stignemo. Tko zna što se krije iza ove epidemije? Je li se to kult samoodlučnosti oteo kontroli? Bojimo li se da ćemo krivo odabrati? Prijateljica mi je pričala da je prošle godine na festivalu Glastonburyju cijelo vrijeme bila odvojena od svojih prijateljica jer se nisu mogle dogovoriti o tome što će gledati u koje vrijeme i ni jedna nije bila spremna na kompromis. To mora da je nešto više od obične sebičnosti. To izgleda kao sebičan pogled na svijet, tvrdoglavost i izoliranost. Nešto slično strahu. Ako malo dublje prokopate, shvatite da ste produkt kulture koja kaže: “To je surov svijet i vrijeme je kratko.” Kultura u kojoj čak i relativno samouvjerenio ljudi mogu podleći kulturi kontrolnih frikova. Jeste kli čuli onaj vic o ženi koja je otpustila svoju čistačicu zato što nije “rotirala” svoje tanjure, odnosno stavljala korištene tanjure na dno hrpe kako bi se svi jednako koristili?Kućanice su uvijek vodile svoja domaćinstva kao vojnu akademiju u pokušaju da pronađu utočište od svog nezadovoljstva. Ali ta žena nije bila očajna, ona je bila tek eskremni slučaj kulture koja kaže da je perfekcija dostižna i sve što trebate učiniti jest manje jesti, više raditi, više zaraditi i ostavljati više instrukcja na ceduljicama na frižideru. “Ne mogu ni sa kime više ići na odmor osim sa svojim dečkom”, kaže PR stručnjakinja koja je željela ostati anonimna. “Doista sam pod stresom kad se ljudi satima spremaju ujutro. Lakše je kretati se samo u dvoje. I ne mogu podniejti kad svi žele jesti u nekom podrumskom kafiću, kad se može vidjeti da će hrana tamo biti očajna”. Misli li ona da je kontrol frik? “Moj dečko to misli. Ali meni to ne smeta. Ja vjerujem, ako imate dobar instinkt, neminovno ćete biti kontrol frik. Kontrol frikovi organiziraju super zabave i vode efikasan posao.” I postoji prostor za kontrolu. Vodimo komplicirane, multidimenzionalne živote. “Često potpadamo pod takvo kontrolno ponašanje kad smo pod stresom ili zatrpani obavezama. Žene pogotovo mogu biti histerično kontrolirane, zato što imaju obaveze podjednako na poslu i u kući.” Kontrola ide ruku pod ruku sa stresom. Možda razlog zbog kojeg ništa ne prepuštamo slučaju leži u činjenici da se svijet čini okrutnim mjestom. To je razlog zbog kojeg se djecu tjera da budu akademski obrazovani ili napuštaju brakove kad postane teško. Imamo osjećaj da smo dobili samo jednu šansu u životu i nitko neće uspjeti ako ne forsira vlastite interese. To je doista tužno.