Rade Pribićević, direktor za korporativne i regulatorne poslove Danube foods, kojoj usprkos najboljoj ponude nije uspjelo steći većinsko vlasništvo u karlovačkoj mljekari, navodno zato što iza toga stoji srbijanski kapital, negira iskazane dvojbe, uz napomenu da je ta nizozemsko-britanska grupa u vlasništvu investicijskog fonda New World Value Fund, kojim upravlja kompanija Salford, specijalizirana za upravljanje privatnim equity fondovima. Povezivanje Danube foods sa srbijanskim kapitalom nastalo je zato što je ta grupacija, zajedno s investicijskim fondom Salford, vlasnik pet najvećih srbijanskih mljekara: beogradskog Imleka, subotičke, novosadske, zaječarske i zemunske mljekare, te tvornice Knjaz Miloš. Zbog toga je više puta optuživana da drži monopol na tržištu mlijekom, što je od strane kompanije uporno odbijano. Dolazak Salforda u Srbiju povezuje se s misterioznim tajkunom Milanom Bekom, ministrom privatizacije u vrijeme Miloševićeva režima, koji je, prema pisanju beogradskih medija, upleten u svaku atraktivniju domaću privatizaciju, poput Luke Beograd, C marketa, Knjaza Miloša itd. Postoje dvojbe da Beko ima vlasništvo u Salfordu, te u više “inozemnih” tvrtki kamo ih je registrirao. Beko je kao ministar za privatizaciju uspio prodati 49 posto kapitala domaćeg operatera mobilne telefonije talijanskoj i grčkoj kompaniji za 1,8 milijardi tadašnjih maraka, što se smatra dosad najuspješnijom prodajom iako je u to vrijeme Srbija bila pod sankcijama. Pribavljena sredstva od privatizacije poslužila su Miloševiću da pred izbore podigne mirovine i poboljša opskrbljenost gotovo praznih trgovačkih radnji.

Nakon pada Miloševićeva režima Beko je nestao iz Srbije u koju se vratio poslije godinu dana i uz pomoć veza i razrađenog “privatizacijskog recepta” postao uspješan posrednik u mnogobrojnim privatizacijskim poslovima iz kojih je dobijao debelu proviziju. Sada je član Kluba privrednika 12, što ga čine najveći domaći tajkuni, za koje se tvrdi da upravljaju Srbijom. Milan Beko, za kojega se pouzdano ne zna kolikom imovinom raspolaže, kao ni Miroslav Mišković, ne daje izjave za javnost zbog čega je nazvan tajkunom iz sjene. U srpskoj javnosti je rasprostranjeno uvjerenje da su se domaći tajkuni obogatili u vrijeme Miloševićeva režima, ali su uz naklonst nove vlasti, koja je odustala od nakane ispitivanja porijekla njihova novca, uspjeli legalizirati kapital kupujući najbolja domaća poduzeća po privilegiranim cijenama i uz naklonost vlasti. Zbog toga u Srbiji postoji otvorena odbojnost prema njihovu kapitalu, dok u vladajućim krugovima prevladava opredjeljenje prema kojemu je bolje da najbolje tvrtke ostanu u vlasništvu domaćeg kapitala, bez obzira kako je stečen. Zbog toga domaći tajkuni imaju dodatnu pogodnost u postojanju monopola na temelju kojega uvećavaju vlastito bogatstvo. Zato u Srbiji malo koga začuđuje zašto u regiji postoji sličan odnos prema kapitalu koji dolazi iz Srbije, uz otvorenu dvojbu kako je i drugdje stjecan na sličan način pa zbog toga nema razloga da bude posebno obojen. Kapital u Srbiji je skuplji nego u regiji, što znači da je isplativije ulagati kod kuće, ali domaći tajkuni nastoje proširiti poslovanje kako bi postali lideri u regiji. Zato nastoje zaobilaznim putevima, odnosno osnivanjem tvrtki u inozemstvu za koje se ne zna tko su im stvarni vlasnici ući na susjedna tržišta. Odatle nastaju i nepouzdana nagađanja u kojim tvrtkama ima srbijanskog kapitala.