Svoj deveti album “Beautiful Future” škotski će indie veterani promovirati i u zagrebačkoj Tvornici 29. rujna, ali nadajmo se da će svom premijernom predstavljanju domaćoj publici (barem onoj koja ih nije gledala na ovogodišnjem Exitu) ipak pristupiti retrospektivno i svirati više klasika, a manje “budućih klasika”.

Da se razumijemo, nije “Beautiful Future” toliko slab, nego su vrhunci Primal Screama i vrhunci tadašnje čitave produkcije (antologijska “Screamadelica” iz ‘91. i sjajni “Vanishing Point” iz ‘97.), pa nove stvari što su ih snimili nakon toga ne trpe usporedbu. Primal Scream je oduvijek bio bend s dva lica i nikad niste znali koje će vas pogledati – ono namazano acid houseom, psihodeličnom, ali izrazito plesnom elektronikom ili pak lice opuštenijih Rolling Stonesa za novi milenij, a obadva ubojito šarmantna i privlačna. Ovdje premijerno imamo jednu prilično mekanu, gotovo perolaku mješavinu rečenih utjecaja, koja zvuči simpatično, ali na žalost ne obiluje jakim pjesmama, tek ponekom iznadprosječnom (naslovna “Glory Of Love”, “Beautiful Summer”…). Možda i najvažniji faktor u razvoju benda bile su legendarne količine droge koje su gutali i ako tiraže i nisu bile stabilne, Primal Scream su oduvijek bili na vrhu crne liste bijelih (i žutih itd., itd.) konzumenata. Posljednjih godina navodno su se dosta smirili, a tu će zlobno oko (i uho) i tražiti uzroke kreativnog pada jer momci i danas sjajno sviraju i izvrsno zvuče, ali nemaju više bogznašto reći. Je li im budućnost tako prekrasna kako kaže naslov osrednjeg im novog albuma, pitanje je, jer se nadamo da je uopće još imaju.