Glavni ekonomist Standard Chartered Bank Gerard Lyons ne preza od teških riječi: “Imam osjećaj da je u Britaniji sve na prodaju. Otvorena je sezona za sve koji žele dio Britanije d.d.”. Lyons posebno upozorava na Kineze. S deviznim rezervama od 1,3 bilijuna, Peking ima love na bacanje. Prošlog tjedna, Kineska banka za razvoj poslala je upozorenje londonskom Cityju kad je za više od milijardu funti kupila udjel u Barclays banci. Temasek, singapurski državni fond, također je kupio dio londonske banke. Transakcija je dio šireg posla koji će Barclaysu donijeti dodatni novac za kupnju ABN-a, nizozemske financijske institucije, mete žestokog obračuna Barclaysa i konzorcija kojeg predvodi Royal Bank of Scotland. Jedan analitičar tvrdi: “To je zanimljiv razvoj događaja: komunistička Kina pomaže zapadnoj banci da kupi direktnog konkurenta. To globalizaciji daje novo značenje.”Iznos koji kineska banka plaća za svoj dio Barclaysa relativno je malen, ali skreće pažnju na strane državne institucije i kompanije koje sve češće “grickaju” britanska poduzeća. Investicijski fond u vlasništvu države Katar dao je ponudu za J Sainsbury u akciji koja je naišla na protivljenje sindikata. Prošle godine Dubai je preuzeo P&O, dok su britanske vodoopskrbne i električne kompanije došle pod udar europske konkurencije na način koji britanske tvrtke ne mogu primijeniti na Kontinentu jer europske države štite svoja tržišta. Takva je i Azija: Indija i Kina nameću snažna ograničenja stranim ulaganjima. Britanija nije takva. Njezino tržište najotvorenije je na svijetu, što se vidi iz velikog broja tvrtki iz Rusije središnje Azije i Kine koje su izlistane na londonskoj burzi.

Kamatne stope
Kineska odluka da uđu na zapadnja tržišta povećava zabrinutost jer bi količina novca kojeg imaju na raspolaganju mogla imati dalekosežne ekonomske posljedice. Karen Ward, ekonomist HSBC-a, kaže: “Postoje i političke posljedice jer ubacivanjem velikih količina novca na zapadna tržišta Kinezi čine nešto što je suprotno željama Bank of England, koja nastoji smanjiti likvidnost povećavanjem kamatnih stopa. Ako Kinezi budu pojačano ulagali u britanske kompanije, to će podići cijene na isti način na koji je priljev stranog novca napuhao cijene nekretnina.”Sluteći da se bliži protekcionistički udar, ministar financija Alistair Darling u svom nedavnom govoru hvalio je otvoreno tržište kao dobrobit za Britaniju. Po njegovim riječima, strani kapital stvara bogatstvo i nova radna mjesta, posebno kad se novac koristi za otvaranje pogona ili širenje postojećeg biznisa. “Pozdravljam ulaganje u Britaniju: to je znak našeg uspjeha. Zato i započinjem svoj mandat podržavajući slobodbu trgovinu”, rekao je Darling. Ali on je svjestan negativnih aspekata takve otvorenosti kad zemlje poput Kine ograničavaju strana ulaganja. Primjerice, strane banke ne smiju posjedovati više od 25 posto kineskih institucija. Britanski EU partneri najavljuju europski odgovor na takozvane “sovereign fondove” – državne institucije koje žele kupiti udjele u velikim korporacijama.

To uključuje velike fondove pod kontrolom bogatih zemalja s Bliskog istoka, poput Delte Two, katarskog fonda koji cilja na J Sainsbury. Međutim, Darling se odlučno protivi protekcionizmu kao odgovoru i britanska poslovna zajednica slaže se s njim. Miles Templeman iz Direktorskog instituta kaže: “Veoma mi je drago što je održao onakav govor. Nikamo nećete dospjeti ako budete podizali barikade: bolje je surađivati sa zemljama poput Kine i potiho ih uvjeriti da liberaliziraju svoja tržišta. Ne možete napola podržavati globalizaciju, kao što ne možete napola biti trudni.”Darling prinaje da su ulaganja “dvosmjerni proces”. “Pa tako kao što prihvaćamo ulaganja ovdje, očekujemo iste uvjete i u drugim zemaljama. Otvorenost treba biti svačija obveza. Ništa više ne bi trebalo tražiti od slobodne trgovine.” Prije toga, sir John Gieve, zamjenik guvernera Bank of England, rekao je u obraćanju publici u Cityju da će rastuća moć državnih investicijskih fondova voditi prema političkoj napetosti i zahtjevima za protekcionizmom. On je možda u pravu, ali Kinezi su svjesni zapadnjačke osjetljivosti i teško ih se može optužiti za nekakvu invaziju. Analitičari kažu da je Peking mnogo naučio od 2005. godine kad je kineska naftna kompanija CNOOC pokušala preuzeti američki Unocal, ali je odbijena od političara s Capitol Hilla. Sada se čini da se Kinezi zadovoljavaju s preuzimanjem manjinskih udjela u zapadnim kompanijama – posjeduju 7 posto Barclaysa i prošlog mjeseca kupili su 9,9 posto udjela u Blackstoneu, američkom gigantu koji krstari Wall Streetom. Profesor Laixiang Sun s londonskog Sveučilišta orijentalnih i afričkih studija ističe: “Kina želi uravnoteženi portfelj s povećanom zaradom. Vidjeli su kako se Temasek obogatio kupujući udjele u kompanijama u Aziji i drugdje. Sad Kina želi učiniti to isto”.Vince Cable iz Liberalnih demokrata smatra da Kina “također skuplja i iskustva o tome kako kapitalizam funkcionira – u područjima kao što su intelektualno vlasništvo, investicijski fondovi te israživanje i razvoj”. “Ona ulaže u znanje i stručnost, koja im također nedostaje u mnogim područjima ekonomske aktivnosti”, kaže Cable.

Kontakti
U slučaju Barclaysa, Kineska banka za razvoj bit će predstavljena u upravnom odboru, gdje će izdaleka promatrati kako funkcionira britanska najveća javna kompanija. Način na koji je taj posao dovršen također je poučan: pokazuje kako su Kinezi u relativno kratkom vremenu stvorili široku mrežu međunarodnih kontakata. John Studzinski, bivši bankar iz Morgan Stanleyja, sada u Blackstoneu, nastupao je kao posrednik. Za Kineze se veza s Blackstoneom pokazala ključnom. Investicijski fond bio je najbolje mjesto gdje treba potražiti savjet budući da je upravo kineska vlada bila jedan od najvećih ulagača od lipnja. Unatoč pomirljivom pristupu Kine prema sudjelovanju u pravnom odboru, ne treba sumnjati u njezinu spremnost da svoje bogatstvo stavi u funkciju kupnje stranih poduzeća. Ona je već jedna od najvećih stranih investitora u Africi, gdje je zakupila rudnike kako bi osigurala redovito podmazivanje mehanizma rapidne industrijalizacije. Ali pravo pitanje za Peking je u tome kako će utrošiti goleme količine novca akumulirane kroz dramatičan gospodarski razvoj i višak u robnoj razmjeni, generiran kroz neproporcionalnu trgovinsku razmjenu sa Zapadom i susjednim azijskim državama. Zato Kina priprema osnivanje fonda koji će prelaziti 300 milijardi USD. Jedan analitičar kaže: “To je nevjerojatna količina novca. Čak i usklađen s inflacijom, Marshallov plan za obnovu Europe težio je samo 100 milijardi dolara. Ne mogu vjerovati da fond takve snage neće uzdrmati tržišta.” Ali na kojoj točki strani ulagači izazivaju reakciju domaće političke opozicije? Vince Cable, koji je protiv toga da Britanija ili EU uvode protekcionističke mjere, kaže da su otvorena tržišta na Zapadu pred velikom kušnjom. “Točno, europski monopolisti preuzimali su britanska poduzeća, ali bili smo vrlo tolerantni vjerujući da ćemo tako davati primjer ostalima. No moramo se više pribojavati Rusa nego Kineza. Ako kompanija poput Gazproma, sa svojim kontaktima u Kremlju, odluči preuzeti British Gas, mogli bi se pojaviti problemi s energetskom opskrbom britanije iako je teško vidjeti kako bismo to mogli spriječiti.” S druge strane, Laixiang Sun radije bi pojavu Kine obojao svijetlim tonovima: “Što više svijet uspije uvući Kinu na globalno tržište, to bolje”, kaže on. “Ako Kina bude uvučena u globalnu ekonomiju, smanjuju se mogućnosti za rat”.

(Richard Wachman / preveo: Tomislav Klauški)