Ako ne znate, glasajte PROTIV” – ovako je (ili efektnije u engleskom originalu “If you don’t know vote NO”) bio formuliran slogan onih koji su se u Irskoj protivili davanju podrške Ugovoru iz Nice uoči dvaju referenduma, održanih 2001. i 2002. godine. Unatoč ovoj provokativnoj i potencijalno opasnoj poruci, referendum je prošao iz drugog pokušaja zahvaljujući prvenstveno dobro osmišljenoj komunikacijskoj strategiji irske vlade. Hoće li neka hrvatska euroskeptična opcija za koju godinu, uoči izjašnjavanja građana žele li se pridružiti društvu europske 27-orice, izići sa sličnim motom i što je važnije, hoće li njihovi argumenti i glasovi biti jači od onih proeuropskih, za čiju su artikulaciju i “čujnost” zadužene hrvatske državne institucije, prvenstveno Vlada?! Ako bi se sudilo prema dosadašnim rezultatima učinaka “komuniciranja EU” u Hrvatskoj, prognoze za uspjeh Vladine opcije ne bi bile ružičaste.

Projekt EU IMPACT
Da Hrvatska ima problema u komuniciranju o pitanjima vezanih za eurointegraciju, pjevaju već i ptice na granama. Jedna od najočitijih posljedica tog dugotrajnog “šuma u komunikacijskom kanalu” svakako je niska razina podrške hrvatskih građana članstvu u EU. Bio je to i jedan od glavnih razloga zašto je skupina hrvatskih stručnjaka, na čelu s dr. Višnjom Samardžijom, voditeljicom Odjela za europske integracije Instituta za međunarodne odnose u Zagrebu, odlučila realizirati zajednički projekt s kolegama u Irskoj, Njemačkoj i Hrvatskoj čija je kruna nedavno objavljena knjiga “Communicating Integration Impact in Croatia and Ireland” (Komuniciranje učinaka eurointegracije u Hrvatskoj i Irskoj).“Svrha projekta EU IMPACT, realiziranog u sklopu programa PHARE 2005, bila je pomoći jačanju svijesti o učincima, izazovima i mogućnostima koje pruža članstvo u EU. Smatrali smo da je to osobito važno sada kada Hrvatska ulazi u najzahtjevniju fazu pregovora, u kojoj je potrebno ne samo provoditi reforme, nego i cijeli proces pregovaranja dobro komunicirati s javnošću”, objašnjava Samardžija. Ističe da za Hrvatsku može biti poučan primjer Irske koja je svoju komunikacijsku strategiju temeljila upravo na razumijevanju procesa pridruživanja. “Bez obzira na to hoće li će hrvatski građani na koncu glasati pozitivno ili negativno, njihov glas mora biti utemeljen na razumijevanju onoga o čemu glasaju”, kaže Samardžija. Komuniciranje je dvosmjeran proces, javnost nije dovoljno informirati, nego je treba uključiti u cijeli proces pridruživanja. Takva je strategija Irskoj donijela odlične efekte – na referendum o ulasku u EU izišlo je 1972. 70 posto birača, od kojih je čak 80 posto glasalo ZA. Cilj projekta EU Impact stoga je bio pridonijeti boljem komuniciranju učinaka kao i cjelokupnog procesa integriranja. Očito je da kod nas pregovarački proces nije dovoljno transparentan. Jer, napominje Samardžija, kod nas detaljnije informacije o pregovaračkom procesu ne mogu dobiti čak ni stručnjaci, dobivaju ih samo oni koji su izravno uključeni u pregovore. Jasno je da sve informacije ne mogu biti otvorene javnosti, no trebalo bi uz opće informacije o stanju procesa pregovora prezentirati i naša osnovna pregovaračka stajališta za što stručna javnost sve više pokazuje interes. “Veliku rupu” u transparentnosti i komuniciranju hrvatskog procesa pridruživanja predstavlja još nedovoljna uključenost civilnog društva. Njihovi predstavnici sudjeluju, doduše, u velikom broju pregovaračkih skupina, ali, dodaje Samardžija, uvijek samo do određene faze. Projekt EU Impact želio je povezati, umrežiti akademsku zajednicu i civilno društvo, a velika pozornost dana je regionalnim i lokalnim forumima na kojima se raspravljalo o učincima integriranja.

Rasprave su bile usmjerene na tri područja – obrazovanje, zaštitu okoliša, zaštitu potrošača i sigurnost hrane. “Obrazovanje je područje koje nedvojbeno pokazuje dobre učinke ulaska u EU za građane Hrvatske – pokretljivost studenata, mogućnost sudjelovanja u vanjskim programima, mogućnost dobivanja europskih sredstva te u konačnici i bolju, kontinuiranu izobrazbu građana”, objašnjava dr. Samardžija. I ovdje je primjer Irske vrlo poučan. Naime, u razdoblju od 1993. do 2004. godine Irska je dvije trećine ukupnih sredstava koje je dobila iz Unijinih kohezijskih i strukturnih fondova usmjerila na izgradnju ljudskih potencijala. A upravo su ljudski resursi, slaže se većina stručnjaka, ključni faktor irskog uspjeha, odnosno rađanja “keltskog tigra”. Da u Hrvatskoj ima još mnogo prostora za napredovanje u obrazovanju, pokazuje podatak da u zemljama OECD-a prosječno trajanje obrazovanja jedne osobe iznosi 11 godina i 9 mjeseci, a u Hrvatskoj samo osam godina. Članstvo u EU može pomoći Hrvatskoj u ostvarenju cilja koji si je sama postavila – da do 2010. postane regionalni lider na području obrazovanja, ističe Samardžija.

Veliki izazovi
Zaštita okoliša je teško područje za državu jer europske direktive zahtijevaju velika ulaganja. Stoga se govori da je to poglavlje u kojem su troškovi veći od koristi, ali sve koristi su upravo za građane, napominje dr. Samardžija. Zaštita potrošača i sigurnost hrane treće je područje u kojemu su u sklopu projekta usporedno prezentirana iskustva Irske te izazovi, stajališta i mogući učinci za Hrvatsku. Irska je u novije vrijeme u politici sigurnosti hrane ostvarila najveći iskorak u posljednjih 90-ak godina postojanja države, i to vrlo efikasnim metodama – promoviranjem svijesti i kulture sigurnosti hrane, većim izdvajanjem za sigurnost hrane te jačanjem (i vraćanjem) povjerenja u institucije visokom profesionalizacijom rada. Hrvatska komunikacijska strategija za sada nema dovoljno konkretnih rezultata, a trebala bi ih imati naročito u smislu podizanja razine svijesti, razumijevanja i podrške procesu, ističe Samardžija. Da vlada nedovoljno razmišlja o dvosmjernosti procesa, pokazuje i sam naziv dokumenta – Komunikacijska strategija za informiranje hrvatske javnosti o EU i pripremama za članstvo u EU. Komunikacija mora biti dvosmjeran proces, širi od informiranja. “Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija fokusirano je na svoje aktivnosti, a ne prati aktivnosti drugih institucija, primjerice akademskih, i ne uključuje ih dovoljno u provedbu vlastite komunikacijske strategije te i na ovakvim projektima nedostaje nužna interakcija. Akademska zajednica trebala bi biti most između državne uprave i civilnog društva”, zaključuje Višnja Samardžija.